Milan je grafički dizajner iz Jagodine. Dizajnom se bavi dugi niz godina, ali je od skoro rešio da se maksimalno posveti radu sa bendovima i da daje svoj lični pečat njihovom identitetu. Neki od bendova sa kojima je do sada sarađivao su Superhammer, Infest i Elsewhere Shine, a ukrasio je i aktuelno izdanje SMP Music, drugi deo kompilacije Serbia Goes Heavy. Radi kompletan artwork i vizuelni identitet bendovima i firmama, te ako vam trebaju omoti, bukleti, majice, logosi – kontaktirajte ga. Pasionirani gejmer već 25 godina. Obožava mangu, anime, stripove i knjige… A pre svega horor.

Tri najbolja srpska metal izdanja i zašto?

The Stone – Nekroza (Folter, 2014.) – recenzija

Zašto? Vrlo jednostavno – zato što ovaj album može da stoji ravnopravno rame uz rame, ako ne i da pretekne neka, barem za mene, kultna black izdanja koja mogu da slušam bez bojazni da mi ikada dosade, kao što su Covenant – Nexus Polaris, Dimmu Borgir – In Sorte Diaboli, Cradle of Filth – Dusk & Cruelty… Kao što se da videti, nisam baš neki ljubitelj ekstremnijeg, “trve” da tako kažem, black metala. Za mene pesma ipak mora biti melodična i raznovrsna, a opet jedinstvena celina. I mora imati dušu. Nije dovoljno samo biti dobar muzičar. Momci iz The Stone su ovim albumom postigli takav savršeni sklad svega što jedan black metal album treba da ima, da je jedan od retkih koji mi se svideo na prvo preslušavanje, a takve bih mogao nabrojati na prste jedne ruke jedne nindža kornjače. Ne znam da li su bolji tekstovi ili muzika. Atmosfera je jezivo melanholična. Posle nekih numera, čoveku dođe da se ozbiljno zamisli nad nekim stvarima u životu. Ovo je inače karakteristično za njihove pesme, ali je ovde to dovedeno do vrhunca. Uvek me je oduševljavalo kada neko ima dar da sa par reči uspe da postigne isti efekat kao da je ispisao par stranica knjige. Jednostavno – savršenstvo od albuma. Ne vidim kako će ovo neko od domaćih black metal izdanja uspeti da mi skine sa trona, pa čak ni oni sami narednim albumom, ali znam da ko god to nameravao, moraće mnogo da se potrudi da napravi nešto bolje od ovoga.

Infest – Everlasting Genocide (Grom/Butchered/Zero Budget/Terrorblast, 2011.) – recenzija

Istini za volju, odabrao sam ovaj album samo zato što ga slušam dok ovo pišem, inače ovde sa punim pravom može da bude naveden bilo koji Infest album. Atmosfera koju nametne prva pesma, opstaje do poslednje, jer sa istim žarom pristupaju svakoj novoj numeri. I na kraju, ne možeš a da ne klikneš na „repeat“, jer jednostavno želiš još. Pesma za pesmom jednostavno melje slušaoca. Nema predaha. Tako je na svim dosadašnjim albumima i verujem da će tako ostati i na ovom narednom, koji je trenutno u pripremi. Jednostavno volim bendove koji se ne trude da izmišljaju toplu vodu, već sviraju ono što vole, a to se ovde itekako odražava na kvalitet svakog Infest izdanja. Ako je nešto sigurno, to je da Infest na svakom svom albumu primenjuje u praksi svoj moto i da se ne može desiti da se zapitate da li će sledeći album biti blaži, kako godine odmiču, jer verujte mi, ne da neće biti, već može biti samo još ubitačniji. Iako su postigli ogroman uspeh van naših granica, verujem da će ako ovako nastave doživeti još više. Ovde se već ne postavlja pitanje da li će Infest uspeti da nadmaši sebe novim albumom, već da li će neko moći da nadmaši Infest.

Elsewhere Shine – Mater Morbi (Miner, 2016.) – recenzija

Neobičan spoj muzičara i naizgled nemoguća saradnja i kombinacija ideja je ipak urodila plodom, na radost moje malenkosti. Uz mnogo muke i raznoraznih peripetija, ovo remek delo u malom je ipak ugledalo svetlost dana. Progressive metal je veoma širok pojam, tako da imamo bendove koji ili žele da sviraju progressive, a nemaju dovoljno kapaciteta i znanja da to ostvare ili toliko odu u krajnost sa tehnikalijama i virtuoznošću da to na kraju ispadne totalno neslušljivo. Jednom rečju haos. Za razliku od većine, ovo izdanje spada u onu veoma retku, ali zlatnu sredinu gde je ta ista virtuoznost odlično pomešana sa idejama i rifovima, dovoljno da pesme budu melodične, prepoznatljive i što je najbitnije – mogu se pamtiti i lako ulaze u uši. Dve blage i dve žestoke numere su dovoljne da se svako pronađe u ovom izdanju. O vokalnim sposobnostima obe pevačice neću ništa reći, jer verujem da u svom vokabularu nemam izraze kojima bih adekvatno opisao njihovo umeće. Ono što mogu reći je da ovo izdanje ni u kom slučaju ne smete zaobići i da jedva čekam da vidim kako će izgledati i zvučati kada budu objavili prvi full album.

Komentari