(FOTO) Skandinavska magija: Wardruna hipnotisala publiku na Tašu

I konačno, posle dva pokušaja koja su se neslavno završila zbog odlaganja termina usled svima dobro poznate pandemijske pošasti, norveški ansambl Wardruna počastio nas je sinoć svojim prisustvom i po prvi put doneo svoju magiju u našu zemlju.

Ruku na srce, posle toliko odlaganja i pomeranja nisam više ni bio siguran da će se ovaj događaj uopšte i održati, no Charm Music se nije dao obeshrabriti i jedina izmena u odnosu na prvobitni plan je bila promena lokacije iz Sava centra na Tašmajdan. Po meni i bolja opcija, jer muzika ovog kova mnogo više pasuje pod otvorenim nebom i u što većem mogućem kontaktu sa prirodom, a i sam prostor Tašmajdana je bio adekvatno preuređen da primi zainteresovane za ovo nesvakidašnje iskustvo. Parter sa numerisanim sedištima nalazio se neposredno ispred bine, a na tribinama se takođe moglo sesti (treba napomenuti da je raspored bio drugačiji nego u SC te su se ljudi malo gubili, ali ažurni ljudi iz organizacije su i taj problem rešavali na licu mesta), što je i prijatno veče dozvoljavalo bez kakvih vremenskih ometanja te se napravio pravi štimung za ono što nas iščekuje.

Poštujući satnicu, prva na binu stupa Lindy-Fay Hella koja je najviše poznata kao glavni ženski vokal Wardrune, no možda je manje poznato da ima i solo karijeru. Pred publikom koja je tek počela da stiže Lindy je u polusatnom nastupu predstavila svoj rad na jedan sasvim nepretenciozan i pomalo stidljiv način. Muzika primarno ne liči na ono čime se ova dama bavi u glavnom bendu, no miran ambijentalni stil je predstavljao sasvim prigodnu uvertiru za ono što sledi kasnije, što su i prisutni znali adekvatno da nagrade. Posle nje, na binu stupa Kalandra koja ponovo gradacijski diže intenzitet – naime, radi se o bendu čija je pevačica energičnijim nastupom i klasičnijom rock postavkom benda donela malo galsniji intenzitet emocija pred samo smrkavanje. Bend mešovite nacionalne postave (Norvežani i Šveđani) su u svom terminu dobro razdrmali masu. Sve u svemu, može se reći da su predgrupe bile apsolutno adekvatno odabrane i raspoređene, te i tu možemo upisati plus celoj turneji.

Dobro se zna da Wardruna nije sastav koji svira tek tako i pravi kilometarske turneje po svaku cenu. Ovo je ime koje traži određene uslove da prenese svoju izuzetno specifičnu postavku oživljavanja nordijske kulture u koncertno okruženje, te samim tim izuzetno raduje činjenica da je Beograd odabran za jednu od stanica njihove Nordic Nights Open Air turneje. I tribine su sad već solidno popunjene, rekao bih da se oko 3000 duša sada već prikupilo (moram priznati da nije lako proceniti broj prisutnih, jer su ljudi pomalo raštrkano sedeli, te uzmite ovaj podatak sa rezervom) i tačno u minut po najavi Wardruna započinje nastup sa naslovnom numerom sa još uvek aktuelnog albuma Kvitravn.

Ovo nije klasičan rock koncert, svi instrumenti su tradicionalni te akustika samog prostora pridodaje željenom kvalitetu zvuka, no lavovski deo privlačnosti leži na dva ženska vokala i muškom glasu vođe i idejnog tvorca Wardrune Einar Selvika. Muzika Wardrune, iako nije metal, u samoj ideji i postavci nosi dosta od nama omiljenog muzičkog pravca (time i ne čudi što Wardruna grabi dosta fanova iz tog pravca), sama muzika počiva na repetitivnim deonicama koje pažljivim slušanjem uvode slušaoca u svoj svet i pristupu bez mnogo nagomilavanja suvišnih elemenata – sama esencija melodije podržana je minimalnim, ali apsolutno efektnim korišćenjem instrumentalne podrške.

Numere se nižu jedna za drugom bez ikakve suvišne priče između, sve je podređeno upadanju u trans koji Wardruna donosi, a moram reći da je bar na poziciji na kojoj sam ja bio publika apsolutno ispoštovala sam događaj – nije bilo nikakve priče niti bahanalija karakteristčnih za javna okupljanja ovakve vrste, apsolutno poštovanje predstave je bilo snazi. Od pomagala, na bini su bila zastupljena samo izuzetno efektno postavljena svetla koja su svojom igrom doprinosila doživljaju koji se odigravao ispred nas. Tek na samom kraju putovanja koje je kako je vreme odmicalo bilo praćeno sve većom podrškom publike Einar se obratio prisutnima i u dugom, ali jako nadahnutom govoru objasnio sam stav i srž benda Wardruna. I sam ovaj govor se znatno razlikovao od uobičajenih koncertnih govorancija i pozdravljanja publike, te je potpomognuta istim, završna numera „Helvegen“ došla kao apsolutna kulminacija celog rituala. Ovacije sad već dostižu samo nebo, te Einar ostaje sam na bini i izvodi simbolično za kraj „Voluspá (Skaldic Version)“ koja zatvara krug o kome sama numera i govori.

Kraj i izlaženje iz Wardruna magije na profane pločnike okolnih ulica zaista teško pada, jer je bend suvereno pokazao zašto uživa status koji ima i ubacio sve prisutne u svoj magičan svet. Kad smo već kod toga, mogu samo da izrazim jednu ličnu sitnu žal što se sedeći sa tribina vide krovovi okolnih zgrada koji se baš i ne uklapaju u predstavu, te da maštam o Wardruna koncertu u jednom totalno prirodnom ambijentu kakav im leži, no to već spada u domen pustih snova. Istina jeste da je ova skupina potpomognuta izvrsnom organizacijom priredila doživljaj koji ispada iz okrvira standarda i zaista se retko viđa, te ostaje samo nada da Einar nije lagao kad je rekao na kraju da ćemo se videti još koji put.

Komentari