(VIDEO, FOTO) Trijumf severnjaka u Beogradu!

Dva islandska, i jedan (uslovno rečeno) danski sastav, postigli su sinoć u Beogradu nešto što se nije desilo odavno – rasprodali su klub, na opšte iznenađenje mnogih, pa tako i potpisnika ovih redova! Sólstafir, Myrkur i Árstíðir, svi premijerno u Beogradu, pokazaše da u Srbiji imaju publiku koja zna kako da ih dočeka i ispoštuje, a što nam je uzvraćeno iskrenim emocijama sa bine i vrhunskom svirkom sva tri benda. Zaista veče za pamćenje, sa čime će se, siguran sam, složiti svi koji su prisustvovali ovom nesvakidašnjem događaju.

Već pri prvim najavama da će jedno od najbitnijih imena islandske scene posetiti Beograd, prvo što sam pomislio bilo je da ovaj koncert nema šanse da bude dobro posećen, i već sam počeo da žalim organizatore po tom pitanju. OK, jak je Sólstafir, ali koliko zaista fanova jedan takav sastav ima kod nas? Negde u tom periodu uveliko sam isčekivao i zvaničan izlazak novog Myrkur albuma, projekta Dankinje Amalie Bruun, a koji mi je znatno zanimljiviji nego aktuelno izdanje headlinera ove turneje. Prvi Myrkur singlovi i najave i te kako su obećavali, do te mere da naručih CD i majicu u pretprodaji. Ako ne može samo Sólstafir, nadao sam se da će Amalie svojom neobičnom pojavom i konkretnim marketingom koji Relapse Records odrađuje u vezi sa Myrkurom možda uspeti da utiče na pozitivan ishod ovog koncerta, po pitanju već pomenute posete. Srećom, tako je i bilo, mada je po reakcijama publike teško proceniti ko je došao zbog koga, s obzirom da su prisutni korektno ispoštovali sve bendove.

Nedugo posle prvih objava o ovom koncertu, potvrđen je još jedan sastav, takođe sa Islanda – Árstíðir, koji, za razliku od dva pomenuta benda, skoro da nema nikakvih dodirnih tačaka ni sa rockom generalno, a kamoli sa metalom. Ipak, reč je o izrazito kvalitetnom akustičnom emotivnom pop sastavu koji, iako žanrovski drugačiji od kolega sa kojima krenuše na ovu turneju, nekako su se ipak lepo uklopili i njihovo prisustvo imalo je smisla, i verujem da nikome nije smetalo.

Árstíðir su, dakle, dobili priliku da se prvi oglase sa bine. Satnica i ovaj put uredno ispoštovana, a što ću u izveštajima da hvalim još neko vreme, dok se svi ne naviknemo i dok to ne postane normalna stvar, i tu, uz sve ostale segmente organizacije koncerata, valja reći da Serbian Hellbangers i MH Concerts nemaju premca na našim prostorima kada su metal svirke u pitanju. Godilo je i to što pušenje nije bilo dozvoljeno u klubu, pa se, uz savršen zvuk sa bine, moglo uživati u emotivnoj izvedbi Árstíðira. U njihovom slučaju, prednost je i to što su akustični sastav, bez agresivnih elemenata, distorzija ili bubnja, koji zapravo i stvaraju najviše muke toncima. Bez sumnje, najjače oružje Árstíðira je vokalna sekcija – svi pevaju, i svi imaju predivne glasove. Muzika lepa, prijatna, a iako ne sirova ili naročito mračna, što se nekako po defaultu očekuje od benda koji stigne iz ledom okovanih krajeva, opet sa osetnom geografskom odrednicom i depresivnom notom koja mom uhu poprlično godi, koji god muzički podpravac da je u pitanju. Árstíðir su poslednji album Verloren Verleden, koji i predstavljaju na ovoj turneji, snimili sa uvek divnom Anneke Van Giersbergen (ex The Gathering, The Gentle Storm, solo radovi, danas aktuelna sa bendom Vuur), no nažalost, tog holandskog anđela nismo bili u prilici da vidimo, jer je Anneke Árstíðiru pomogla samo u studiju.

Kako bilo, bend je svoje vreme iskoristio na najbolji način, a jaki aplauzi i iskrena podrška publike koja je iznenadila i zatekla i same članove benda, potvrđuju reči da ovaj sastav nije zalutao na ovoj turneji, i da je bio odličan izbor za otvoriti jedno ovakvo veče.

Bina se poprilično brzo namestila za Amalie i ostatak Myrkur ekipe (čudan odabir, ali vrsna družina – Toby Driver i Ron Varod iz Kayo Dota, te Keith Abrami iz benda Artificial Brain)… Doduše, vremenski faktor je tu uveliko počeo da gubi smisao – pozdravljanje sa dragim ljudima, proveravanje merchandise štanda, poseta šanku… znate već kako to ide. Kombinacija ljudi u publici svakako zanimljiva – od metalaca, preko indie rock i alter ekipe, do bradatih hipstera, gotičara, vikinga… svega je bilo, očekivano, jer Sólstafir tokom karijere igra na raznim terenima što se muzičkih pravaca tiče, a i Myrkur, iako generalno tagovan kao black metal projekat, u svojoj zvučnoj slici obuhvata mnogo više od toga.

Myrkur – Maneblot (Live in Belgrade, Serbia)

Myrkur uživo u Beogradu 🖤🤘

Posted by Serbian Metal Portal on Friday, December 8, 2017

Prvi zvuci, i na binu iskače Amalie Bruun, u pratnji gitariste i basiste sa kapuljačama na glavama, te bubnjara kog od dima i stroboskopa uopšte nisam mogao da vidim, iako sam nastup posmatrao iz prvih redova. Nije ni da sam se mučio preterano, jer fokus je ovde, što da se lažemo, na Amalie, dok su već pomenuti muzičari tu isključivo u službi prateće session ekipe koja se menja od turneje do turneje. Devojka je nestvarno harizmatična, i na bini dominira u svakom pogledu, vizuelnom i vokalnom. Zavodljiv hod, pogledi i glas toliko su nabijeni erotičnošću da efekat koji izaziva teško da će ostaviti ravnodušnim bilo kog pripadnika muškog roda, dok ni devojke nisu delovale nezainteresovano po tom pitanju. Čisti orgazam, zaista. Usporeni pokreti i mračni pogledi, ali i demonstracija fantastičnih vokalnih sposobnosti – već nakon dve pesme bilo mi je jasno da je to to, i da je aktuelni album, koji mi je od prvih slušanja do danas ostao zakucan među tri najbolja u godini koja je na izmaku, savršeno nadopunjen live nastupom u kojem sve to još više ima smisla, i generalno zvuči za par klasa ubedljivije, pre svega jer se bubanj čuje mnogo razgovetnije nego na snimcima, a i jer je Amalie udaljena metar od mene, što svakako nadražuje sva moguća čula u izrazito pozitvnom smislu, da ne preteram sad sa opisima u tom pravcu.

Fokus Myrkur nastupa bio je na aktuelnom albumu Mareridt. Myrkur je na uzlaznoj putanji, a pomenuti album veoma inspirativan, pa verujem da niko nije zamerio što je većina repertoara bila upravo sa njega (za razliku od sličnog poteza Lacuna Coil ekipe koji su nas nedavno, takođe premijerno posetili). Na bini su se smenjivale različite emocije i zvukovi – od sirovih, hladnih i depresivnih black metal pasaža, preko eteričnih nordijskih folk napeva. Ekipa se savršeno dobro snalazi na svim frontovima. Doduše, kada je o akustici i folk baladama reč, tu Amalie odnosi sve zasluge, jer ih uglavnom sama i izvodi. Ali da u ovoj ženi kuca crno srce, pokazuju već sledeći trenuci kada zgrabi električnu gitaru i uz neartikulisane vriskove i prateću kanonadu na bubnju i drugim instrumentima pojasni da se black metal ne pominje slučajno kada se priča o ovom bendu.

Najiskrenije sam očaran ovim nastupom, i unikatnom pojavom ove devojke na današnjoj metal sceni. Iako mlada, uspela je da konkretno uzburka strasti i malo koga ostavi ravnodušnim. A metal kao metal ne bi bio to bez hejterske ekipe koja sve to, naravno, mrzi, ne prašta uspeh „pop lepotici koja je zalutala u metal“, smatra sve ovo pozerskim, hipsterskim, isfoliranim, a Amalie osobom koja ne zna šta želi od sebe (podsetimo da je pre Myrkura radila pop muziku sa projektom Ex Cops). Lično se nikad nisam zamarao takvim glupostima, i smatram da žene poput nje za metal i njegovo kvalitetnije i šire pozicioniranje čine više nego 100 underground copy-paste thrash metal sastava koji ništa novo ne donose u žanr već vrte istu priču iznova i iznova. Naravno, svakom svoje, neka sluša ko šta voli, sve što hoću da kažem je da Myrkur, barem meni lično, i te kako ima smisla, i da je Amalie unela dašak svežeg vetra i preko potrebnu progresiju na scenu, te se nadam da će da potraje dovoljno dugo da čujemo još inspirativnih albuma, pa da sve ovo vidimo i u headline okruženju u ne tako dalekoj budućnosti. Do takve prilike, zaključio bih sa opaskom da mi je veoma drago što je jedan aktuelan sastav stigao u naše krajeve baš kad treba, te se nadam da ćemo i druge bendove sve češće biti u prilci da gledamo u njihovim zlatnim trenucima, umesto na zalascima karijera.

Nebojša Lakić

Posle nastupa Myrkur koji je za vreme trajanja koncerta i posle po društvenim mrežama izazvao more vatrenih komentara (zaista se ne sećam slučaja da je jedan nastup kod nas izazvao toliko podeljenih ekstremnih reakcija) vreme je da na scenu stupe predvodnici ovog zanimljivog paketa, još jedan bend koji u naponu aktuelnosti dolazi pred našu publiku, islandski kauboji Sólstafir. Sa svojim karakterističnim kaubojsko-pustinjskim imidžom, Sólstafir odmah posle kratkog introa kreću u uvodnu pesmu “Silfur-refur” sa aktuelnog izdanja Berdreyminn koji se i predstavlja na ovoj turneji. Mala sala Doma omladine kao i uvek nezgodan teren za ozvučiti, a to se na Sólstafiru najviše odrazilo, zanimljivo, na zvuk bubnja, ali sve u svemu zvuk može da dobije prelaznu ocenu, jer su se mogle čuti karakteristične hladne harmonije i melodije koje daju svu posebnost ovoj bandi. Treba reći da je Sólstafir zaista bend koji je tokom godina izgradio svoj poseban zvuk, pa uprkos tome što nisu neki vatreni virtuozi na svojim instrumentima, uspeli su da prljavo, znojavo, rokerski i emotivno prenesu svoje vizije publici. Muzika Sólstafira traži strpljenje, znam da je nekim ljudima sinoć i bila dosadna, ali njihove melodije koje se sporo razvijaju apsolutno znaju da pogode baš gde treba ako im se da šansa, što je meni bilo očigledno i na samim članovima benda koji su uživali u svojoj muzici, ali znali su i da prenesu to svoje raspoloženje na publiku baš kad treba.

Ovo je zgodno mesto da spomenem svoje pozitivno iznenađenje frontmenskim sposobnostima Aðalbjörn Tryggvasona, pevača i gitariste: naime pored toga što mu je glas bio manje istaknut u zvučnoj slici u odnosu na albume i time mi se nekako lepše uklopio u celinu, on se zaista trudio da animira publiku na jedan vrlo spontan način. Lično sam imao utisak pre gledanja benda da su hladni i nekomunikativni kao zemlja iz koje potiču ali Aðalbjörn je precizno pipao puls publike kao recimo pri kraju koncerta u momentu kada je intenzitet pomalo pao, on je govorancijom u kojoj se uporedio duhovito sa Bruce Dickinsonom izazvao oduševljenje i ovacije, a momenat kad se spustio da prošeta kroz publiku sve vreme pevajući na mikrofon je uvek za pohvalu. Moram da pomenem i da je bend svirao nepuna dva sata što je jedna sasvim poštena satnica, što bi se reklo value for money, tako da ne verujem da je bilo koji fan Sólstafira napustio nezadovoljan koncert sinoć.

Ne znam ni sam ko je dovukao više publike, Amalie Bruun ili Islanđani, ali u svakom slučaju oba benda su svirala pred salom ispunjenom dobro raspoloženom publikom, koncert je kao što smo već pomenuli bio rasprodat, što je dešavanje koje mogu samo pozdraviti uz nadu da će ovako aktuelni paketi postati češća pojava u našoj zemlji i da će Srbija uhvatiti priključak u svakom smislu sa svetskim metal dešavanjima.

Slobodan Trifunović

Komentari