Ognjen Topić je na banjalučku i regionalnu metal scenu kročio sa death metal sastavom Arise (u kom je svirao bas gitaru), koji je kasnije promenio ime u Monument. Iza tog sastava ostao je veći broj festivalskih i solo nastupa širom regiona, te EP Evolved Self Projection, koji je pobrao odlične reakcije publike i medija (EP je objavljen za SMP Music, i dostupan za besplatno preuzimanje u slučaju da ste ga promašili). Negde u to vreme rodila se ideja o novom bendu koji je nazvan Tanker, a koji je okupio muzičare iz poznatijih BL metal sastava. Topić se u Tankeru uhvatio mikrofona, a rezultat svega toga je još konkretniji live angažman, a upisali su i nastup na velikom Wackenu, što je istorijski podatak, jer to pre (a ni posle) Tankera nijednom bendu iz Banjaluke i RS nije pošlo za rukom. 2010. godine završen je EP Sorrow Drives the Will, a danas, Tanker je na ledu nakon promena u postavi. Pored Monumenta i Tankera, Topić je i pevač u banjalučkom thrash metal sastavu Degenek. Hobiji su mu biciklizam, alkoholizam i tetoviranje.
Tri najbolja srpska metal izdanja i zašto?
The Stone – Nekroza (Folter, 2014.) – recenzija
Diskografiju The Stonea ne treba previše objašnjavati, to je jedan od bendova koji je postavio standarde u domaćem, a iskreno mislim i svjetskom black metalu. I ako je The Stone oduvijek imao prepoznatljiv stil svirke, mislim da su sa ovim albumom zaokružili sve što su radili na prošlim albumima. Ovde je očigledno da bend izlazi iz okvira black metala, ali na način da ne gubi tu black metal osnovu, već je na veoma dobar i orginalan način podiže na viši nivo, uspjeli su da zadrže svoju atmosferu, što je valjda i najbitnije. Pored odličnih tekstova, ideje, kad su u pitanju svi instrumenti, su stvarno vrhunske i mislim da su, što se samog zvuka i produkcije tiče, uboli tačno ono kako ovaj album treba da zvuči. Sjećam se da sam nakon prvog slušanja album nastavio da slušam danima nakon toga, a i dan danas se oduševim kako zvuči – zato se između svih ostalih odličnih The Stone izdanja baš ovaj album našao na listi.
Sacramental Blood – Ternion Demonarchy (Ghastly Music, 2016.) – recenzija
Mislim da će se većina u death metal krugovima složiti da se ovaj album čekao godinama. Death metal mašinerija Sacramental Blood je bend koji postoji već nekih 15-ak godina i opravdano zauzimaju mjesto najboljeg death metal benda na ovim prostorima, što pokazuju kako svojim live nastupima, tako i sa nekoliko demo i split izdanja. Zato i kažem da je ovo možda i najočekivanije izdanje kad je domaći death metal u pitanju, i sad kad je napokon tu, mogu da kažem da je ispunilo sva očekivanja. Beskompromisan death metal, u stilu najboljih tehničkih old school death metal bendova sa jednom velikom dozom originalnosti. Dugo slušam death metal i mogu da kažem da Sacramental Blood ima neki svoj prepoznatljiv stil svirke, kad čuješ pjesmu, znaš da su oni, što je danas generalno u muzici jako teško postići. Odlična rifologija, odlične solaže, odlična atmosfera i artiljerijska paljba na bubnjevima, album ima sve ono što i priliči jednom vrhunskom DM albumu. Iskreno, nakon izlaska albuma mi više nije bilo žao što se 15 godina čekalo da izađe, jer ako bi im i sledeći album bio dobar kao i ovaj, vrijedi čekati i narednih 15 godina, ali se nadam da im neće trebati toliko vremena!
Draconic – From the Wrong Side of Aperture (Noisehead, 2009.) – recenzija
Sjećam se trenutka kad sam prvi put pustio album i udarca zida muzike na samom početku – znam da je prvo što sam pomislio bilo da nikad ni jedan bend do tog trenutka nije imao takav zvuk i produkciju na ovim prostorima. Draconic je jedan od bendova koji je išao u stopu sa bilo kojim svjetskim bendom u žanru koji je tad bio u ekspanziji, s tim da je od većine bio i bolji i kvalitetniji bend. Pored zvuka, koji je na albumu vrhunski treba napomenuti da su i pjesme, svaka za sebe, hit do hita. Treba naglasiti da album ima neku posebnu atmosferu, koju postižu kako vrhunskom svirkom, tako i sa odličnim aranžmanskim rješenjima. Žanrovski ću da okarakterišem album kao modern metal, možda nisam u pravu, ali u nedostatku bolje riječi, mislim da odgovara, jer broj žanrova koji se provlači kroz čitav album bi se pretvorio u predug spisak. Sve je to odlično upakovano u jednu cijelinu, koja bend donekle stavlja u žanr za sebe.
