Branko Jugović je metal muzičar, audio inženjer i producent iz Podgorice. Gotovo svi metal bendovi iz Crne Gore su prošli kroz njegov studio Rebellion. Trenutno je član bendova KK Street Bangers i Zaimus.

Tri najbolja srpska metal izdanja i zašto?

Stone to Flesh – Some Wounds Bleed Forever (CCP, 2000.) – recenzija

2000. godina – početak ekspanzije srpske metal scene, godina kada je Stone to Flesh (sadašnji The Stone) izdao ovaj gorostas od albuma i postavio visoku ljestvicu na srpskoj sceni za sve metal bendove koji su nastali kasnije. Kroz ovaj album sam shvatio koliko black metal može zvučati ujedno sirovo i silovito, a s druge strane melodično. Produkcija ispod današnjeg standarda u tehničkom smislu, ali što se tiče energije i emocije koje ova produkcija budi, moderna produkcija o tome često može samo da sanja, pogotovo u ovom žanru. Teški bubanj koji grmi u svoj svojoj sirovosti, zid od gitara koji stvara osjećaj da vam dva teretna voza prolaze pored ušiju, a opet dovoljno artikulisane da se jasno čuje svaki ton. Nijedan instrument na albumu nije „obuzdan“, nego tutnje u svojoj sirovoj nepripitomljenoj formi. Vokal, možda i najbolji adut na albumu, reže i para „k’o oštrica mača“, ali ne uši, nego dušu. Posebna čar ovog albuma je što se osjeća izuzetna metal energija i naboj. Volim kada black metal bend opravda ono „metal“ u svojoj muzici, ono nešto divlje, neproračunato i iz srca, da ne vuče nužno samo na poruku i ideologiju izvučenu iz kojekakvih knjiga. Nisu oklijevali ni da ubace jedan od najboljih thrash metal rifova koji sam ikada čuo, na pjesmi „My Demonic Face“. A tekstovi, pogotovo na dvije pjesme na srpskom, su na mene ostavili dubok trag, koji se neće nikada „zaliječiti“, jer neke rane krvare vječno!

Khargash – Pathway Through Illumination (Miner, 2012.) – recenzija

Album koji vas inspiriše i gura da potražite „svjetlost“ i put, upravo kao što to je to naznačeno na samom nazivu albuma i ispraćeno crtežom na omotu. Symphonic black metal u punom sjaju, bogat, moćan i skup. Simfonijski elementi ovdje nisu samo pratnja, nego su vješto raščlanjeni u bogastvo melodija i harmonija koje se savršeno uklapaju u cijeli paket. Zbog svoje raznolikosti, ovaj album bi se mogao svidjeti i onima koji i nisu nužno ljubitelji black metala. Ovo je po meni aranžmanski najbogatiji album koji sam čuo na našim prostorima. Većina bendova bi iskoristila neke epske momente na ovom albumu, od toga napravili refren koji bi se ponavljao više puta u pjesmi, ili od jedne pjesme napravil više, ali to nije slučaj sa Khargashom. Khargash ne servira isto jelo dva puta. Slušajući album, imam osjećaj da sam uvučen u neko putovanje kroz vrijeme i prostor, nikada se ne vraćajući na isto mjesto po drugi put. Takođe, u smislu dinamike, ovaj album je teško nadmašiv. Od jako sporih, minimalistickih, instrumentalnih i tihih djelova kao na pjesmi „Angel Whisper“, pa sve do eksplozije sa nermalno brzim tempom kakva se moze čuti na pjesmi „Raju“, ovaj album pokriva sve. Primjetni su uticaji Bal-Sagotha, što je vrlo originalno na svoj način, jer ko još radi nešto slično Bal-Sagothu kod nas?

Toxic Trace – Torment (EBM, 2011.) – recenzija

Kao veliki ljubitelj Kreatora, a ponajviše njihovih albuma Endless Pain i Plesure to Kill, ne mogu da ne uvrstim ovo izdanje u TOP3. Prepoznaje se i jak uticaj Sadusa, što je u mom slučaju opet veliki plus. Ako je bilo ko toliko naivan da pomisli da je lako zvučati u 2011. godini kao neki predstavnik žanra prije 25 godina, a pritom zadržavajući sve bitne karakteristike zvuka i srž tog vremena, neka se usudi da uradi tako nešto – namučiće se. Momci iz Bogojeva su objasnili kako se praši old-school thrash metal uz nadljuski tempo, pritom spajajaći agresiju, sirovost, prirodnost zvuka, nevjerovatnu tehniku i tačnost. Volio bih da sam bio na njihovoj svirci nekada, jer sam siguran da je to opšta klanica. Dušman je na visini zadatka i kao gitarista, a posebno mi se sviđa vokal. Vilica se sama otvara i oči se šire u nevjerici kojom brzinom Đubre melje bubanj. A na bas gitari čujem Steve Di Giorgia na ranijim albumima Sadusa, ali na „papiru“ piše Marko Ćurčić – Max, koji je tada imao samo 18 godina! Brutalan album, za sve fanove starog Kreatora i Sadusa.

Komentari