I tako, dođe i taj dugo očekivani 11. jul. Vesela ekipa je iznajmila kombi i zaputila se iz Banjaluke u Beograd na koncert kvlta zvanog W.A.S.P. Nekima će to biti prvi put da gledaju ovaj bend, nekima sedmi, meni lično četvrti.
-
- Nastupili: W.A.S.P.
- Lokacija: Luka Beograd
- Datum: 11.07.2025.
- Tekst: Oliver Dejanović
- Foto: Ana Paštrović
- Copyright: SMP, 2025.
Poslije dvije granice i skoro 400 kilometara, u poslijepodnevnim satima stigosmo na lokaciju gdje koncert treba da se održi. Šaroliko društvo metal ratnika se već okupljalo. Dok dan nije bio prevruć, ipak je bilo sunčano vrijeme za kratke rukave i bermude. No, to neke nije spriječilo da navuku i kožne jakne i preko nezaobilazni battle vest, plus farmerke i čizme. Imidž brate, vrućina je komercijalna.
S obzirom da je do koncerta bilo par sati, zauzeli smo poziciju u nasumičnom pabu gdje je svirao metal i gdje su točili kojekakva craft piva. Par takvih je iziskivalo i pizzu s goveđom salatom, a sve to je navodilo i na povraćanje prije samog ulaska na koncert. E sad, pošto smo odradili te standardne rituale, došlo je vrijeme za spektakl. Koncert se održavao na otvorenom u okviru Luke Beograd. Velika bina, video binovi i iskreno, mnogo više ljudi nego što sam očekivao. Sretoh mnoge veterane i saborce, a ni mlađarije nije manjkalo. Tako i treba. Metal je vječan dok su mu djeca vjerna. Od malih nogu da se uče pravim vrijednostima. Predgrupa nije bilo, a tako je i najiskrenije! Koncert je najavljen za 21h, a tad je valjda i počeo. Bitka počinje, ne može se sad gledati na sat.
Odjeknuli su taktovi „The End od The Doors“, koju bend godinama koristi kao intro. A onda su Blackie and the boys izletjeli na binu i otpočeli s „I Wanna Be Somebody“. Prva pjesma s prvog albuma i onda su izveli i kompletan prvi album, po redu kako pjesme i idu. Blackie je između pjesama ispričao kako su došli na ideju da to rade (diskografska kuća je to htjela) i kako nikad prije nisu otvarali koncerte s „I Wanna be somebody“. A pohvalio je i ambijent, voda odmah do koncertnog prostora, pun mjesec. Za vrijeme koncerta na dva video bina su išli stari spotovi i snimci iz te ere. Svaki odgovarajući za pjesmu koju sviraju i poprilično sihronizovani sa samo svirkom. Sam koncert nije prenošen na istima.
Završivši prvi album Izveli su medley pjesama s Inside the Electric Circus. Naslovnu, „I Don’t Need no Doctor „ i interesantno, bonus pjesmu s Live… in the Raw „Screaam Until You Like It“. Potom je uslijedio medley The Headless Children albuma. „The Real Me“, a potom i iznenđenje, „Forever Free“. I dalje mi nije jasno kako me ta najviše pogodila na koncertu, no bilo je baš magično. Potom je naravno uslijedila i naslovna. Za kraj su odlučili da se dotaknu i The Last Command albuma, te su odsvirali u potpunosti „Wild Child“ i „Blind in Texas“. I to je to. Nisu se zamarali s kasnijim opusom, samo prva četiri albuma.
Za čovjeka od 68 godina Blackie se odlično držao. Znam da je imao skoro i nekih zdravstvenih problema. No, ovdje je bio u formi, a i glas mu je odlično zvučao, tako da dugogodišnji basista Mike Duda nije morao puno da asistira, te se uglavnom bavio pratećim vokalom.
Šta reći o samoj svirci? Ma vrh! Jasno, glasno, energično i bez zarobljenika! Ono što je interesantno, drugar je pohvalio montažne wc-ove za koje kaže da nikad tako nešto nije vidio i da su baš čisti i luksuzni. Ne posjetih iste, ali eto, lijepo je da se organizator i oko tog detalja potrudio.
E sad, otići na W.A.S.P. a ne otići na kakav afterparty je kao da niste ni bili na koncertu. Blackie je jasno objasnio teoriju, vrijeme je za praksu. Uputili smo se u lokalni klub Vrtoglavica. DJ je itekako znao šta radi. Iskustvo. Ono što je bilo malo čudno je što kraj onolikih metal ratnica u borbenim outfitima, kraj šipke je plesao lik u battle vestu. No, pivo i rat sa zvučnika su brzo pomogli da se taj detalj prebrodi.
U nekom trenutku je došlo vrijeme da se krene kući. Mnogobrojni pozdravi usljediše, a onda se čekalo na mene jer sam ispred kluba pjevao Riotov „Flight of the Warrior“ s gitaristom Oathbringera (imao sam na sebi majicu Riot – Thundersteel). Konačno se ukrcasmo u kombi. Predadoh pasoš i odjavih se. Otvorih oči nekih 300 kilometara kasnije. Kažu da je spavanje najbliže teleportu. Ubrzo stigoh i kući uz malu pauzu za pivo u obližnjoj kafani. Sve u svemu, bio je to jedan apsolutno fantastičan doživljaj!
Glupljeg i dosadnijeg izvještaja o nekom koncertu dugo nisam pročitao… suština je da je neki bilmez poj’o, pop’jo, povrat’Jo, pJev’o i zasp’o