Češki metal kult Avenger glavno je ime petog United Slavic Swords festivala, koji će, kako smo već pisali, biti održan 9. januara u novosadskom klubu The Quarter. Ovaj dark/death metal sastav sa radom je počeo još davne 1992. godine, a upravo su završili šesti album koji će i da predstave srpskoj publici na pomenutom festivalu!

Iskoristili smo priliku i popričali sa mastermindom ovog sastava, Honzom Kapákom, koji bi se, ako bih morao da nabrojim pet imena koja u punom smislu predstavljaju reč underground, nesumnjivo našao na prvom mestu!

SMP: Hej Honza! Hajde nam za početak ovog razgovora kaži šta ima novo kod tebe?

Honza Kapák: Hej Milane, ja sam kao i uvek totalno zatrpan poslom u mom studiju. Trenutno miksam i radim mastering na albumu funeral doom benda Self Hatred. Takođe, uskoro ću snimati vokal za grindcore bend Kaosquad, plus radim na miksu novog The Stone singla. Pored svega toga, trudim se da pronađem vreme i snagu da snimim novi Avenger album. Kako sada stvari stoje, kompletno sam zauzet u narednih sedam meseci…

Konačno imamo informaciju da je novi Avenger album završen. Šta nam možeš reći o najnovijem ostvarenju?

– Da! Reč je o deset potpuno novih pesama i sve traje nešto malo duže od 42 minuta. Poslednje tri godine sam proveo radeći na ovom albumu i konačno mogu reći da je rad priveden kraju, što mi je izuzetno drago. Pesme su malo brže i više u death metal pravcu, ali svi fanovi benda će nas vrlo lako prepoznati. Mislim da se naš stav nije promenio, tu su i dalje mrak, sloboda, autentičnost i naš lični pečat u svemu tome. Nikada nas nije zanimao trend ili šta neko želi da čuje, uvek smo imali svoju priču. Naša lična potraga za unikatnim osećajem i strašću… Tako nekako.

Ovo je vaš šesti album do sada. Pošto ste sa radom počeli još davne 1992, neko može da pomisli da šest albuma i nije tako mnogo za sve te godine iza vas. Da li možemo reći da ste jedni od onih koji su u temeljnoj potrazi za kvalitetom, a ne kvantitetom?

– Verovao ili ne, moj posao u studiju je glavni kamen spoticanja i prepreka za sve naše aktivnosti. Nekome može da zvuči kao ostvarenje svih snova, muzičar pa još ima i svoj lični studio. Mislim, zaista i jeste tako ali je ujedno i prokletstvo… Demo za novi Avenger album je snimljen još 2013. godine i takođe, proces snimanja traje još od tada. Međutim, ja konstantno odlažem rad na albumu zarad drugih projekata koje paralelno imam u studiju. Mušterije su mi uvek prioritet i posao je posao, svako mora da živi od nečega, a Hellsound je moj stalni posao tako da nemam drugu opciju nego da sve podredim zakazanim projektima. U 90-im i ranim 2000-tim smo skoro svake godine snimali novi materijal. Znaš li da postoje dva kompletno urađena albuma koji nikada nisu objavljeni zbog nekih usranih sleda događaja? (neee, nisam imao pojma? – op. aut.) Ali čoveče, vreme niko ne može da zaustavi. Mi smo u međuvremenu postali odrasle osobe sa svim potrebama i obavezama i muzika je ostala ono što je uvek i bila, čist hobi i strast. Nikada nismo odustali (nikada!) i jednostavno radimo i stvaramo kako nam druge obaveze dozvoljavaju. Sporo ali i temeljno. Neko će reći da smo lenji i usporeni, e, pa, onda neka bude tako… Ali neka nas izvinu svi koji tako misle, muzika nije trka.

Dete za bubnjevima

Pošto smo se već dotakli vaših početaka, možeš li nam reći koja su ti najsvežija sećanja za taj sami start benda?

– Uh, to su bila luda vremena, čoveče. Moj otac mi je 1991. godine kupio prvi komplet bubnjeva, kada sam imao samo 11 godina. Već u januaru 1992. oformili smo bend Astaroth da bi te iste godine na leto promenuli ime u Avenger i nastupili na lokalnom festivalu. Bio je to festival na otvorenom Rokova Nić, gde su nastupali bendovi svih mogućih stilova, ali mi smo bili definitivno najekstremnija pojava te večeri. Vrlo smešno za pomenuti je i to da sam ja imao svega dvanaest godina tada i moja mama je morala da me dovede na nastup (smeh). Znaš, to je bilo svega godinu i po nakon pada komunizma u Češkoj, tako da je sve još uvek bilo dosta striktno i zategnuto. Niko još nije znao šta je zabranjeno, a šta nije i vrlo često se dešavalo da policija sa psima upadne na koncerte i sve prekine. Ali, taj festival je prošao super sa nekih tri stotine posetilaca. Mi smo odsvirali par pesama, Ramus je pokidao žice na gitari i morali smo da završimo. Mada, odmah smo dobili status „onaj jebeno brutalan i bučan bend, sa detetom na bubnjevima“ (smeh).

avenger-old

U vreme kada je bend izdao prvi album Shadows of the Damned, 1997, češka scena je bila dosta drugačija od ovoga što danas možemo da vidimo i čujemo. Mogu slobodno reći da je na neki način dominirala međunarodnom underground scenom i bila njen svojevrstan centar. Kako ti gledaš na sve to, kakav je bio vaš status tada?

– Drago mi je da imaš takvo mišljenje. Ali nekako smatram da u tvom pogledu ima malo više romantike. Pravi kultovi češke scene kao što su Masters Hammer, Root, Torr… već tada su bili na ledu ili su nekako imali baš težak period. (više sam mislio na Maniac Butcher, Dark Storm, Inferno, Krabathor… i njihovo prisustvo na sceni – op.aut.) Ali da, mi smo imali (a i dalje imamo) odlične bendove, časopise i izdavače. Mada, ne mogu da vidim našu tadašnju scenu kao neki centar svega. Ako samo pogledamo na tadašnje scene u Americi, Nemačkoj, Holandiji ili čak Maleziji, naći ćemo jebeno mnogo odličnih bendova. Možeš ubosti prstom skoro bilo gde i čućeš odlične bendove. Povremeno sretnem moje prijatelje iz Srbije i oni mi uvek kažu kako je Avenger bio važan bend na sceni, ali ja zaista to nikako ne mogu da skapiram. Nažalost, ne vidim to. Mi jednostavno stvaramo najbolju muziku koju možemo, iskreni smo u tome i to je naš doprinos underground sceni.

avenger3Kako ti vidiš taj period devedesetih? Šta misliš, zašto se sve promenilo i nekako potonulo?

– Gledajući iz naše perspektive, mi smo se promenili i odrasli. Sa tim promenama došli su i drugi prioriteti. U periodu između 1999. i 2004., godišnje smo svirali i po 40 koncerata. Danas, svaki koncert koji odsviramo slavimo kao nešto vrlo posebno i uživamo u tome. Jednostavno, znamo ko smo, znamo gde smo, šta nam je dostižno a šta nije i ponašamo se u skladu sa svim tim. Veruj mi, u svemu tome se osećamo neverovatno slobodno i srećno.

Naravno da ti verujem i da te razumem, to je verovatno najlepši osećaj za jednog umetnika. Da spoznaš svoje kvalitete i mogućnosti i živiš sa tim slobodno, uživaš u tome i bez opterećenja i pritiska stvaraš dalje. Nažalost malo njih to shvati…

– Pa, da, baš to. A ako me pitaš za mišljenje o sceni globalno, smatram da je jedna bitna stavka zaslužna za sve promene – a to je novi način komuniciranja. Doba u kome mi danas živimo biće definitivno upamćeno kao doba instantne dokučivosti bilo koje informacije. Stvaranje i razvoj interneta su sve promenili. Nemoj me pogrešno razumeti, ja sam neizmerno zahvalan što takva mreža komunikacije postoji i iskreno, da net nestane mi bismo svi otišli u kurac, ali, kao i svako otkriće, tako je i sa ovim, ljudi još uvek uče kako da ga koriste na pravi način i šta uopšte treba da rade sa tim. Jednostavan i brz pristup kojekakvim informacijama sa svih strana sveta jednostavno obezvređuje sve te iste informacije i vodi u totalan haos.
Pogledaj samo u sferi muzike, šta god da uradiš odmah ćeš sa minimalnim naporom gledajući YouTube pronaći nekoga (ili više njih) koji već to isto rade. Takođe, internet je razotkrio koliki broj neverovatno talentovanih muzičara postoji širom sveta…

Teško je privući pažnju fanova

Ja se danas prisećam naših susreta na Open Hell festivalu koji si ti organizovao pre više od deset godina u Češkoj. Danas više nema tako posvećenih događaja, sve je postalo jebeno komercijalno, pa su čak i underground festivali poprimili izgled i sranje koje možeš da vidiš na mainstream festivalima, gde se posetioci samo useravaju od alkohola i to je to. Šta je tvoje mišljenje, razlog za te velike promene?

– Milane, nemoj da si toliko nostalgičan (smeh). Pa i Open Hell je bio prepun pijanih budala…

Da, jeste, ali je značio daleko više iskrenim posetiocima kojih danas više nema na drugim festivalima sličnog tipa…

– Da, činjenica je da su mnogi fanovi nestali i nestala je iskrena glad za kvalitetom i otkrivanjem novih bendova, ideja itd… Ljudi su verovatno i dalje tu, ali postalo je jako teško da im se privuče pažnja i njihova, da kažem lojalnost ili posvećenost. Svi su bombardovani informacijama sa svih strana i sve je u totalnom haosu. I šta onda preostaje, pošto imaš bend i želiš da ga guraš? Ti onda moraš da se uključiš u tu celu ludnicu i samim tim činiš priču još konfuznijom i haotičnijom. Moje mišljenje je, nije li lepše da napraviš korak unazad i jednostavno pustiš prave ljude da te pronađu?

Pored tvojih bendova bio si vrlo aktivan i u drugim sastavima. U nekom trenutku se činilo da scena nema ni jednog bubnjara sem tebe (smeh). Kakvi su ti utisci nakon sviranja u svim tim grupama kao što su Judas Iscariot, Krieg, Maniac Butcher, Dark Storm, Master’s Hammer, Ancestral Fog, Nargaroth itd, itd…

– Dvadeset peta godišnjica mog sviranja bubnjeva se bliži pa sam tako nedavno seo i pokušao da popišem sve bendove u kojima sam svirao. Čoveče, i ja sam bio šokiran pošto sam izbrojao više od 40 bendova iz sedam zemalja, a da i dalje nisam siguran da sam možda nekoga zaboravio (smeh). Takođe, ti znaš da sam ja na neki način i srpski bubnjar pošto sam svirao u dosta vaših bendova, The Stone (to će se tek pojaviti), Murder, Samrt (takođe sledeće godine se pojavljuje), Bane, Ophidian Coil, Terrörhammer i Ancient Sorrow. Tako da, na neki način, ja sam i Srbin (smeh). Što se tiče utisaka, sve je to bilo super i svaka saradnja je unikatna na svoj način. Mada, ja osećam da će odlični momenti tek uslediti i volim da gledam u budućnost više nego da živim u prošlosti…

Svirao si više puta kod nas u Srbiji i to sa različitim bendovima. Koji su ti najdraži nastupi?

– Definitivno Krieg koncert u Beogradu 2003. godine. To je bilo ultimativno ludilo, nikada neću zaboraviti to veče.

Moram reći da takvu atmosferu više nikada nisam doživeo ni na jednom koncertu!

– Tada se nešto desilo, neki klik i ja sam osetio neku čudnu povezanost sa vašom zemljom i to me nikada nije napustilo. Evo i danas je identičan osećaj. Takođe Avenger u Odžacima, uh, to je bilo ludo takođe. Prvi ikada Avenger koncert u Srbiji, neverovatno veče za pamćenje. Mislim da smo svirali sa Sacramental Blood i Maroth? I festivali su uvek bili odlični, Hellhammer, Exit nekoliko puta itd, itd… Uvek je predivno vratiti se nazad!

Okej, da preformulišem pitanje, koja saradnja ti je bila najupečatljivija od svih?

– Bio sam jako počastvovan pozivom na saradnju od strane Franta Storma iz Master’s Hammer. To je zaista bilo kao bajka, pošto je to bend koji sam od svog detinjstva neizmerno obožavao, tako da je šansa da sviram u tom bendu bila, vau! Nas dvojica smo svako na svoj način čudaci, tako da nismo baš postali super prijatelji, ali ono što je ostalo iza naše saradnje je pravo blago za mene. Takođe sve što je uključivalo Akhenatena iz Judas Iscariot je vrlo emotivno za mene. On je odlučio da se povuče i da totalno zaštiti svoju privatnost od scene, ali bilo bi zaista super sresti ga nekada i ispričati se pošto smo imali stvarno odlične momente zajedno.

Da, definitivno jedna od najunikatnijih persona underground scene. I nas dvojica smo ostali nedorečeni, nažalost…

…Takođe, i Vlad (Maniac Butcher, Dark Storm…) je igrao dosta bitnu ulogu u nekom periodu. Mi nismo ostali u nekom bliskom kontaktu, čak nismo ni razgovarali od 2005. godine, ali imam svakako veliko poštovanje prema njemu, a njegova smrt me je jako šokirala i predstavlja veliki gubitak za black metal generalno.

Sada kad već pominjemo sva ta kultna imena, ne mogu da ne primetim da ih se malo ko uopšte i seća. Na primer, baš Judas Iscariot je bio pravi gigant underground scene, a danas fanovi black metal zvuka ni ne znaju za bend. Sve to je bilo pre svega desetak godina…

– Hm, možda da shvatimo to kao realnost? Mi smo matori (smeh). Da, klince uopšte ne zanima da saznaju šta se dešavalo pre deset godina… Jebiga, nekako mislim da je to uvek bilo tako i da kad si baš mlad uvek želiš da zgrabiš sve što je sveže i novo, a zabole te da kopaš po prošlosti. Pa, koliko radova od Dio, Black Sabbath, Deep Purple, Led Zeppelin… sam promašio. I moram da priznam da danas, 30 godina kasnije popunjavam praznine. Judas Iscariot će uvek ostati u našem sećanju, ali današnji klinci imaju Behemoth ili šta već drugo… I možda će oni isto biti nostalgični za nekih 20 godina…

avenger1

Pored tvojih bendova takođe si ostavio vrlo dubok trag na mnogim odličnim albumima koji su snimljeni i producirani u tvom Hellsound studiju. Možeš li nam reći nešto više o studiju i o samom početku svega toga?

– Au, to je bilo totalno ludilo. Mislim, ja sam moju opremu zvao studio, a imao sam osmokanalni tejp rekorder, dva dinamična shure mikrofona i Yamaha REV100 reverb, i to je bilo to (smeh). Prvi album koji je snimljen u mom studiju je Invaze od Maniac Butcher. Koristili smo moju opremu, a sve ostalo smo pozajmili sa raznih strana. Ja sam Hellsound stvorio od čiste nule i zaista sam jako ponosan na sve što sam uradio. Pre osam godina konačno sam sklopio sve kockice i pokrenuo studio kao regularan posao. Što je najbitnije, vratio sam sve kredite jebenoj banci, skoro kompletno renovirao opremu i prostor (radni i životni) pa sam sada što se kaže, svoj na svome.

Avenger 2

Pošto je sve to postalo regularan posao, kakav je osećaj raditi u studiju danas. Mislim, posao je posao i nekako uvek preraste u tipične obaveze. Da li je drugačije nego pre kada si sve radio kao hobi?

– Pa, to je posao. A posao je, nekada OK, a nekada, onako. Imam bolje i lošije periode ali svakako nastavljam sa radom. Moram da stvaram budžet, to je prioritet. Nemoj me pogrešno razumeti molim te, ja i dalje uživam u svemu tome i često osetim uzbuđenje kada snimam nekog jako talentovanog muzičara ili neku super stvar. Nekada je sve to rutina, a nekada pak imam osećaj da sam sve počeo nedavno. Nažalost, bol u mojim leđima i kičmi mi govori kolika je kilometraža iza mene… Vrlo duga. A što se tiče samog snimanja i atmosfere koja vlada na snimanju, sve to dosta zavisi od muzičara i njihove energije. Kako godine prolaze stičem sve više iskustva i to me posebno raduje i daje mi ogromnu satisfakciju.

Hej čoveče, pored svih aktivnosti koje imaš, od nedavno si i u bendu Impuritum. Šta nam možeš reći o tom, najnovijem projektu?

– Neki ljudi u šali bend zovu Avenger 2 (smeh). Premek (gitarista koji je u Avengeru svirao od 1999. do 2004. godine) se odselio u Englesku i tamo je sam za sebe komponovao neke rifove. 2010. godine je došao kod mene u Hellsound gde sam mu pomogao da snimi prvi demo. Kasnije, 2012. godine smo snimili još jedan demo. On se 2013. godine doselio nazad u Češku i nakon nekoliko viđanja pitao me da li sam za da Impuritum aktiviramo sa još članova i pokrenemo bend. Ne dugo nakon toga Ramus (Avenger gitarista) i David (bivši Avenger basista) su se priključili celoj priči i tako mi danas imamo kompletiranu postavu, pošto smo 2014. pronašli i pevača. Bend će definitivno pronaći svoj put do svih fanova mračnog death metal zvuka, nešto kao blenda Grave i Bolt Thrower, ili neki rani radovi Vital Remains. Sve je tu što treba da bude, znaš već šta možeš da očekuješ od nas. (smeh)

avenger2

Evo, uskoro će se održati i peti United Slavic Swords festival u Novom Sadu. Avenger i Impuritum će nastupiti. Šta možemo da očekujemo od oba benda?

– Stare ćelave prdonje koji praše ekstremni metal (smeh). Ne, ozbiljno, svašta smo mi preturili preko svojih leđa. Pamtimo dobro warpaint modu, corpsepaint modu, bloodpaint trend, evo, sada je trend stavljati kojekakve maske i fensi dekoracije na binu. Jebiga, Avenger nikada nije bio deo ni jednog trenda, a tako je i danas. Ni ja lično nikada nisam prihvatao ni jednu nametnutu ikonografiju bez obzira u kom bendu da sam svirao. Uvek sam to bio ja, onako kako se osećam. Znaš, mi smo vrlo svesni svojih ružnih pojava tako da je teško nešto strašnije videti na bini od onoga što smo mi sami (smeh), ne treba nam nikakva druga dekoracija da zastrašimo fanove. Mi smo to što jesmo i našu muziku sviramo sa jebeno jakim emocijama koje skoro da možeš dotaći! Ovi što žele teatralnu atmosferu će se možda razočarati, ali nama su bitniji iskreni fanovi dobrog metal zvuka!

united_slavic_swords_5Pored svih nabrojanih aktivnosti ti se ne zaustavljaš! Od nedavno si postao i live bubnjar u našem bendu The Stone, pošto su oni ponovo imali neke promene u postavi. Kakav je osećaj biti ponovo na bini sa The Stone? Kažem ponovo, pošto se to desilo i u prošlosti.

– Jednostavno volim da pomažem tom bendu. Takođe, sve to mi je i jako zanimljivo i zabavno. Postoji neka prirodna veza između mog načina sviranja bubnjeva i The Stone muzike i sve ide vrlo lako. Ne znam šta će biti ubuduće, pošto je razdaljina između Češke i Srbije ne tako mala. Ali, ako budem imao vremena pored mog posla, ako bude postojao budžet za moja putovanja i dolaske, što da ne, tu sam. Ja sam već svirao sa bendom 2008. godine… Milane da li je to bilo te godine? Tri koncerta u Nemačkoj?

Uh, mislim da jeste bilo tada… Taj period mi je malo mutan u sećanju. (smeh)

(smeh) Uglavnom, od tada sam se tako reći, zaljubio u bend.

U jbt, ovo oduvek hoću da te pitam i zaboravljam već godinama. Neko mi je jednom rekao (ili si mi ti sam to rekao) da si jednom prilikom svirao bubnjeve sa četiri ili pet različitih bendova na istoj bini, isto veče. Da li je to istina, i kako je to jebeno moguće uopšte?

– Ne, nije pet, ali jeste četiri. To je moj lični rekord (smeh), koncert gde sam svirao bubanj jedno veče sa Avenger, Panychida, Oblomov i Radiolokator. Kako, pa jednostavno je – ja to prosto volim.

Svirati blast-beat i pevati u isto vreme mnogima zvuči kao fantazija. Ali, pošto sam te lično gledao nekoliko puta u akciji hajde nam objasni kako to izvodiš?

– Iskreno, kako godine prolaze, sve je teže i teže. Ponekad je to skroz predinfarktno stanje. (smeh) Ali, šta da radim, bendu treba dobar bubnjar i pevač, pa kada nemamo drugo rešenje, ja sam tu. Znaš, mi nikada ne odustajemo…

Okej Honza, neka to bude sve za ovog puta. Hvala ti puno, i ako se znamo dosta dugo i pričali smo bezbroj puta, ja sam se i sam iznenadio koliko stvari sam želeo da te pitam. Kaži šta želiš za kraj i vidimo se 9. januara na United Slavic Swords festu u Novom Sadu.

– Želim da od srca pozdravim sve Avenger fanove. Hvala što ste čitali ovaj intervju. Takođe, pozdrav za sve metal fanove koji ne znaju za nas. Ako volite iskren i posvećen underground metal onda sigurno treba da dođete na United Slavic Swords u januaru. Moje lično mišljenje je da će to veče biti vrlo posebno! Čoveče, Wolf’s Hunger, Kolac, Svartgren, Murder… već vidim apsolutno ludilo u najavi (smeh). Vidimo se tamo, i hvala na ovom divnom razgovoru.

Završena nagradna igra, ulaznice podeljene!

SMP je u saradnji sa organizatorom United Slavic Swords festivala podelio dve ulaznice našim najbržim čitaocima.

Na USS Fest će Nikola Nedić i Aleksa Nedeljković!

Čestitamo srećnim dobitnicima i želimo dobar provod na koncertu.

Komentari