U doba neoliberalnog kapitalizma, gde brojevi gospodare dinamikom naših života, bord direktora koncerna SMP-a primetio je da je grafikon rasta produktivnosti pokazao u pravcu Lazarevca, odakle je u kratkom vremenskom periodu do konzumenata stiglo nekoliko sjajnih albuma i svi nose isti potpis porodičnog metal pogona familije Garčević. Takav bruto učinak zaslužuje pažnju i u najmanju ruku – intervju.

Vladimir i Dejana Garčević vatreni su fanovi metala i muzike generalno gledano, a na pitanje kako usklađuju sve muzičke aktivnosti i obaveze koje iz toga proizilaze sa privatnim životom, ovaj bračni par istakao je da diše kroz muziku.

– Prvenstveno smo veliki fanovi muzike, a tek onda muzičari, tj. ljudi koji pokušavaju da stvore sopstvenu muziku. Mnogo toga nas inspiriše, kao i naše privatno okruženje, tako da je simbioza ovih stvari u našem slučaju prirodna – kaže Dejana, a što i Vladimir potvrđuje.

– Mi smo manijakalni fanovi muzike. Ona nas je i povezala. Sve čega se dohvatimo je muzika. Svaki naš dan je prožet muzikom. U takvom ambijentu trudimo se da, kao, napišemo nešto što će ličiti na muziku. Ne znam koliko smo uspešni u tome, ali bitno je da radimo ono što volimo, pa makar to niko ne slušao – kaže Vladimir u jednom poprilično opuštenom razgovoru za naš portal.


SMP: Reč-dve o ukusu i muzičkim uzorima supružnika ponaosob. Kada se bavimo klišeima, neka to bude 100%.

Dejana Garčević: Od rođenja su me okruživali rokerski članovi moje porodice, pa sam još kao dete bila izložena tvrđem zvuku, što se kasnije izrodilo u moju ljubav prema metalu (hvala, ujka Cile!). Ne mogu baš da istaknem neke uzore u strogom smislu te reči. Više sam želela da se bavim istim poslom kojim se bave Coverdale, Dio, Mercury, Dickinson…, nego što sam pokušavala neke od njih da „skidam“. I dalje pokušavam da pronađem sopstveni glas, nešto što će slušaocima zvučati prepoznatljivo, kao npr. moj „vrisak“, kako Krsman (Miloš Krsmanović, pevač bendova Armageddon, Elsewhere Shine… – prim.aut.) već to zove. (smeh) Od bendova slušam Dream Theater, Symphony X, Sinbreed, Below, Triosphere, Wind Rose, W.A.S.P., Tarot, Human Fortress, Pagan’s Mind… ma previše ih je, da ne nabrajam dalje.

Vladimir Garčević: Uzori… Kao gitaristi, definitivno stari Yngwie (zaključno sa 1992. godinom), Gary Moore i Ace Frehley. Bendovi… uh… Manilla Road, Rush, Virgin Steele, Manowar, Bal-Sagoth, Moonsorrow, The Beatles, Kiss… Sve što vole i stari i mladi.

Svi vaši bendovi i projekti trenutno su skoncentrisani na studijski rad. Koliko je teško održati ovakav tempo i intenzitet „fabrikovanja“ izdanja?

V: U pitanju je ludački tempo! Ma, zezam se ja. Zapravo, sve se svodi na momenat inspiracije i vremenskih mogućnosti. Hvala Odinu, tehnički aspekt nam je izuzetno dostupan, jer uz nas imamo maga produkcije – Borisa Šurlana. Pokrao sam nekoliko fora od njega, dovoljnih da kod kuće zabeležimo ideje, koje kasnije realizujemo u Borisovom Midnight studiju. Pa tako kad Gogsu, Deji, Urošu ili meni padne neka tema s neba, mi to brže-bolje snimimo (otkrili smo toplu vodu, ej!). A fabrikovanje? Hm, nije to tako loš bilans za nas lazarevačke protuve: 1 album Claymorea (SoundAge Records), 2 albuma Midnight Raina (Miner Records, taj drugi album, koji je zapravo prvi, treba tek da izađe), 1 album Claymoreana (Stormspell Records) i 1 album Sorrow’s Gravea (Miner Records). Sve to u roku od tri godine. Sprema se novi album Claymoreana, a tu su i ideje za Midnight Rain i Sorrow’s Grave. Bilo je i singlova, a i spotova. Pa i jedna obrada Manowara za predstojeću kompilaciju. Ko hoće i želi da nas prati, sve to može da pronađe na internetu.

Claymorean - Dejana GarčevićClaymorean, kao vaš glavni porodični biznis trenutno prolazi kroz blagu stilsku transformaciju, što smo imali prilike da zaključimo iz demo snimaka koje ste skoro dali na free download. Ili možda grešim?

D: Ja sam „kriva“ za tu blagu stilsku transformaciju. Vlad i ja smo pripremali novi projekat pod imenom Blackest Void. Nekako nam se stil te jedne demo pesme poklopio sa komponovanjem materijala za Claymorean, pa je nastala fuzija muzičkih ideja. Blackest Void je otišao u zaborav, a novi Claymorean će biti mračniji, epskiji, teži, orijentisan na dobre rifove i vokalne egzibicije. (smeh) Treba napomenuti da će ovo biti prvo Claymorean izdanje sa jednim vokalom – mojim.

V: Pošto smo videli da muzička scena neumitno srlja u neizbežnu propast, odlučili smo da se prodamo i zajebemo sve fanove (svu trojicu!), pa smo se od tr00 symphonic power female operatic benda, transformisali u neki heavy sa dozom powera, ali sa više epica. Ako nam naredni album ne bude prodat u bar 40 primeraka, znači da smo podbacili i da se pod hitno moramo prešaltati na neki novi podžanr, nešto sa više folka i modernijeg popa u zvuku, pa i poneki growl da uleti. To narod voli i kupuje, i ja sam saglasan.

Trik pitanje. Live nastupi. Želje, mogućnosti?

D: Trik trik pitanje: Kako Vladimira naterati da izađe iz kuće? Ja baš želim da nastupam uživo. Izgaram od želje da podelim energiju sa publikom.

V: Energija je inače naziv za sintetičku drogu koju pravimo u dokolici, između snimanja.

D: Situacija sa BUBNJARIMA je ekstremno komplikovana! I dalje mi predstavlja problem ona publika koja voli „firmirane“ bendove. Ako nije zvučno ime, takvi neće doći na svirku, ili će stajati ispred objekta, piti pivo i pljuvati po sceni.

V: U načelu se slažem. Međutim, istakao bih da sam ja svojevrsna primadona. Moja rajder lista mi ne dozvoljava da pristanem na kompromis, a toga je nažalost u Srbiji sve više. Našem bivšem bubnjaru nisu hteli da omoguće roto-glave za nastup, ej!!! Pa, prirodno je što dečko više nije želeo da svira. (smeh)

Claymorean - Vladimir Garčević

Kada smo kod svega toga, usmerićemo tok razgovora na okruženje. Scena, domaća i svetska. Pogotovo nas zanima, jer smo mi ipak SMP, da se studioznije pozabavimo dešavanjima u lokalu…

D: Podržavam jačanje domaće metal scene. Mnogo je dobrih bendova: Superhammer, Armageddon, Thundersteel, Trigger, Grimm, Elsewhere Shine, Forever Storm, Deadly Mosh, Demist, Karakondžula, Burning Circle… Počeću da se mešam u sve bendove, kao Krsman (ima ga svuda). (smeh) Svetska scena? Ide mi na ganglije. Pogotovo afirmisani izdavači koji objavljuju hip-hop metal, plitkoumni besmisleni pop-metal i šta sve ne. Samo underground!

V: Nisam kompetentan da govorim o ovoj temi. Ja obično stojim ispred kluba, pijem pivo i pljujem po sceni. U jebote, od ovoga može i pesma da ispadne. Pa, rimuje se. Šalu na stranu, volim domaće metal bendove, jer su, poput nas, gladni… i siromašni. Imaju šta da pruže. Nisu opterećeni slavom i novcem, jer ih nema, a tada je sve iskrenije i lakše. Problem je što to niko ovde ne sluša, nema mejnstrim medija koji se time bave. Zato i ne smatram da smo mi deo te scene, jer nas ovde bukvalno retko ko sluša. Nađe se neki stranac da nas pohvali. Naravno, ima i naših ljudi, mahom kolega, koji nas podržavaju, i mi smo im beskrajno zahvalni na tome (u tebe gledam, Staniću!). Da nije malobrojnih sajtova, webzina, fanzina, izdavača (Miner, Grom, Tmina…), radio amatera, koncertnih organizatora i promotera i drugih entuzijasta, metal muzika bi ovde bila samo mrtvo slovo na papiru. Bio sam „deo scene“ u periodu od 2002. do 2004. godine, kada je ona bila najjača u Srbiji. Nažalost, tada nije bilo toliko kvalitetnih bendova, ali je bilo publike, a Radio 202 je pičio punom parom, pa braća Polzovići, Boba Škrbić, Max Butcher, braća Rogošići… Voleo bih da je današnja publika poput one nekada. A šta da kažem o inostranoj sceni? Primećujem blagi pad kvaliteta izdanja. Vidim to po svojim „best of“ listama na kraju svake kalendarske godine. Kako se koja godina bliži kraju, sve je kraći spisak dobrih albuma. Uvek se pronađe neki biser, naravno. Ali Nuclear Blast, Napalm, Century i ostala mejnstrim govna poput Metal Hammera, Kerranga, Revolvera, samo nastavljaju da truju današnje klince užasnom muzikom, koja, osim dugokosih tetoviranih hipstera koji sviraju električne gitare, nema mnogo veze sa metalom. Zvuči kao metal, ali nije.

Claymorean diskografija

OK. Marvel ili DC?

D: Marveeeeeel! Morala sam. Minus Fox-ova Marvel ostvarenja…

V: Najteže pitanje do sada. Kao klinac bih zamišljao da sam Supermen (pokušao „ledenim dahom“ da ugasim požar u podrumu stare zgrade), a u Milerovim stripovima o Betmenu sam se davio. Potom je došao Spider-Man, koji je naravno Marvelov heroj. Onda sam skontao da je većina Marvelovih heroja približnija nama, običnim ljudima. Iako poseduju super moći, svako od njih se suočava sa tmurnom svakodnevicom, ima bezbroj privatnih problema, od školskih do ljubavnih jada, za razliku od „bogolikih“ heroja DC-a. Volim i jedne i druge, ali mi je srcu bliži Marvel. U stripovima su 1:1. Crtani filmovi – 2:1 za DC. Serije – 2:2 (Daredevil, people! Jessica Jones! A ne sumnjam da će Defenders, Luke Cage i Iron Fist da razbiju. Volim i svima omraženi Agents of S.H.I.E.L.D. Od DC serija samo za Gotham i Supergirl mogu da kažem da me nisu smorile, dok su Arrow, Flash i LoT toplo-hladno). Filmski univerzum – 3:2 za Marvel, čista pobeda, k’o suza. Ipak, više od Marvela i DC-a volim Dark Horse comics. (smeh)

GoT, knjige ili serija?

D: Za sada serija. Čekam završetak književnog serijala. Ne volim cliffhangere.

V: Knjige, naravno. Mada i serija ima fenomenalnih momenata. Teško je ekranizovati nešto tako obimno kao što je svet Pesme Leda i Vatre. Ipak, Benioff i Weiss su prilično uspeli u tome.

Žene na srpskoj metal sceni

Dejana, iz ugla osobe koja bez problema iznosi svaki zadatak koji se pred njen glas stavi, kako bi ocenila poziciju devojaka na našoj sceni?

D: Prvo, hvala ti na komplimentu. Čini mi se da je devojaka uvek bilo na našoj sceni, ali su sada potpuno izašle iz senke. Mila Vukelić – ima toliko jedinstvenu boju glasa i emociju koje moraju da vas oduvaju. Zatim, Milena iz benda Trigger – snaga i boja glasa koji oplemenjuju svaku njihovu pesmu. Dragica iz Demista – jedinstveni simfo-vokal čiji su kvalitet prepoznali inostrani fanovi i muzički znalci. Ivana iz Grimma – ne mogu da objasnim tehniku i ukrase koje ova devojka izvodi svojim glasom. And last, but not least – Cica Ubica, neobične boje glasa i tehnike, koji će zasijati u punom sjaju sa izlaskom full albuma (SH i ES, samo čekajte!). Pa, prosudite sami o poziciji metal pevačica ovde.

Razgovor sa muzičarima nije razgovor ako se ne dodirnu tehnikalije. Vlado, omiljene gitare, pojačala komadi opreme. Ako Dejana ima mikrofon ili neki deo hardvera koji preferira neka nam to prezentuje.

V: Želje su jedno, mogućnosti drugo. Volim ono što imam, a to su Snežana (LTD Deluxe EC-1000 SW), pa Vatrena (Charvel DX-1), Laney Ironheart 120W u kombinaciji sa Blackstar HT-Metal distorzijom. Omiljene gitare – uvek ESP. Pojačalo snova – Blackstar Series One. Samo metal.

D: Nemam nikakve zajebane vokalne gedžete. Što se tiče mikrofona – Shure i samo Shure. Koristim bežični Shure Beta SM58. Volela bih da pređem na neki „jači“ model, ali sve u svoje vreme. Možda bih menjala Shure za Sennheiser koji koristi Eric Adams.

Za kraj, planovi… Postoji li vizija šta i kako dalje?

D: Plan je da se radi dok god imamo inspiracije i dok to zvuči smisleno i kvalitetno. Nadam se da ćemo se skrpiti za neki live, ali do tada svu energiju ćemo ulagati u snimanje novih albuma. Hvala SMP-u na pruženoj prilici da nas čitaoci bliže upoznaju.

V: Voleo bih da odem u neku prevremenu penziju, pa da imam više vremena za bavljenje muzikom i lenčarenje. Kako se to neće skoro desiti, ostatak energije koju mi svakodnevno crpi preduzeće, upotrebiću na meni najbolji znan način, a to je ležanje i gledanje Tim & Erica, Eric Andrea i Dr. Steve Bruhlea. Budući da moja supruga ima potrebu da me puškom tera da uzmem gitaru u ruke, možda će se izroditi koja nova pesma, ko će ga znati. Vizija je samo jedna, a to je Vision (član Avengersa). Na kraju, stoput hvala na ukazanom poverenju. Nadam se da vas nismo previše smorili. Za samo tri godine uspeli smo svojim zalaganjem da snimimo pregršt izdanja, a u naredne dve godine vam obećavamo da će naš bruto proizvod biti na nivou od 3%, pa čak i 5%, bez obzira na veliki spoljni dug. Zato, tišina tamo!

Komentari