• Broj: 23-24 (januar-maj 2008.)
  • Jezik: Srpski
  • Kontakt: Web, E mail
  • Piše: Bojan Vlajić

Šta reći, a ne zaplakati?

Recenzija ovog apokaliptičnog broja BV mogla bi biti veoma jednostavna: „kao prošli, samo gori“, s tim da to zvuči kao ime numere koju bi Hari Mata Hari napisao za proizvoljnog ženskog izvođača narodne muzike, s tim da…

Teško je nakon ovog ljeta gospodnjeg 2008. uzeti u ruke i pročitati ono što je napisano u proljeće ove gospodnje 2008. Konkretno, slijedilo je, mnogo šta je slijedilo, koncertno (za neupućene i one koji će ovo čitati u nekoj srednje udaljenoj budućnosti: Castle Fest te sve što je isti sa sobom povukao, Slayer). O, kako je budućnost blistava izgledala… A uvodne riječi Nebojše Lakija Lakića: „Previše je koncerata. Zaista previše. Kao da je 2008. sudnja godina…“. Na neki način je i bila.

Ko je bio, vidio je Čak Bilija (tad i ko zna kad, i ko zna gdje), a ko nije bio, može da ga gleda na naslovnoj strani, kao i da pročita intervju sa njim. Zasigurno najznačajniji momenat ovog broja, uz još par zanimljivih ulova među kojima se izdvajaju intervjuI sa Stuck Mojo (za heteroseksualni dio čitalačkog tijela) i Ayreon (za homoseksualni dio čitalackog tijela… kako to perverzno zvuči)… Dalje, časopis je doživio blago (redovno) poskupljenje, sa strane posmatrano, ničim vidno opravdano (kvalitetom svakako ne). Kompilacija je još uvijek tu, ali su čitaoci zakinuti za poklon poster koji je bio prisutan u posljednjih par brojeva. Kutak za književni trenutak je još uvijek medu boljim rubrikama časopisa, kao i prilog o dešavanjima na domaćoj sceni, dok u recenzije uglavnom ne valja zalaziti dalje od samih imena recenziranih albuma…

Šta ono rekoh za Hari Mata Harija na početku… Činjenica, a ovaj BV služi kao epitaf za sve ono što je bilo pred nama u ovo proljeće gospodnje 2008. a što nakon ovog ljeta gospodnjeg 2008. nije iza nas.

Komentari