(FOTO) Rhapsody of Fire premijerno u Beogradu: Vatreno krštenje!

Predvodnici koncertnih organizacija težeg zvuka kod nas MM Concerts priredili su nam nezapamćeno lep vikend, jer je posle izvrsnog nastupa Poljaka Riverside u petak u Novom Sadu došlo vreme da se i Dan žena proslavi na malo drugačiji način – uz premijerni nastup vedeta power metala Rhapsody of Fire u našoj zemlji!

Odmah da se dohvatimo dileme i rasprave oko samog benda, jer ruku na srce stoji činjenica da je postava koja se krije iza ovog imena u najmanju ruku upitna za stare fanove, s obzirom da je od lica iz zlatne ere benda tu samo klavijaturista Alex Staropoli koji je oko sebe okupio nove ljude i rešio da krene u novu sagu. U startu nezavidna pozicija, jer su sve šanse bile protiv njega – izgubiti ljude kao što su Luca Turilli ili Fabio Lione je u najmanju ruku obogaljujuće, ali Alex je, cenim, uspeo da okrene igru u svoju korist sa objavljivanjem aktuelnog albuma The Eighth Mountain prošle godine koji je pukao kao grom iz vedra neba, naročito posle apsolutno nepotrebnog re-record albuma koje je bio prvo javljanje ove postave. The Eighth Mountain je konačno doneo sve ono što se traži od imena Rhapsody of Fire i predstavlja najbolji uradak iz kujne svih učesnika benda koji su se raštrkali pod više različitih zastava posle razilaženja klasične postave.

Mnogi su stavili pod znak pitanja činjenicu koliko je ovo zaista Rhapsody of Fire, ali imajmo u vidu i informacije koje govore da akteri jednostavno vuku nelogične poteze u karijeri ove trupe, te da je navedena Alexova formacija nešto najbliže kvalitetu starih dana i ambijentom najbliža njima za razliku od lutanja Luke i Fabija u poslednje vreme.

Da budem iskren, malo sam zbog svega navedenog pre samog nastupa podozrevao od broja posetilaca koji će doći u veliku salu Doma omladine, a ruku na srce i ne umanjujući nimalo ono što se sinoć odigralo – prvi koncert Rhapsody u Srbiji trebalo je da se odigra daleko pre ali eto, sreće nije bilo a i iz mene malo govori obožavalac jer je u pitanju jedan od meni apsolutno najmilijih bendova u svom rejonu delovanja (pa i šire). Povuci potegni, ipak naša publika nije mogla sinoć da odoli ovoj premijeri, te je sasvim solidno popunjena velika sala Doma omladine (oko 400 duša) bila spremna da ugosti Italijane, ali pre toga, trebalo je proći kroz dve predgrupe…

Italijanski bend Egosystema je trebalo da otvori veče, ali je morao da otkaže nastup usled poznate zdravstvene situacije u domovini (na sreću, glavni bend je krenuo na put pre svih dešavanja), no upoznajući se s bendom preko YouTubea pre koncerta, sumnjam da će neko preterano požaliti za tom činjenicom, jer se radi o nimalo spektakularnoj svirci koja se svojim modernijim tendencijama i ne uklapa u priču koja je imala primat ove večeri. Umesto njih, pozicija otvarača večeri dan pre koncerta se izmenila u korist komšija Mađara Tales of Evening (verovatno najgluplje ime benda ikad – prim.ur.), a letimično upoznavanje pre koncerta nam otkriva da je reč o nimalo originalnom sympho/power metal bendu kakvih ima na tone – u prevodu Nightwish stil. Uživo ista priča, dakle bratija okupljena oko razigrane i raspevane pevačice sa svirkom kakve ima na tone na svakom ćošku Evrope. Zvuk je ruku na srce bio OK, polupuna sala se izgleda fino zabavila, ali kao što rekoh, ništa nema u Tales of Evening što će ih izdvojiti iz mora proseka. Konačna presuda: niti su štetili ni koristili.

Uloga sledeće predgrupe pripala je češkim power metalcima izuzetno generičnog imena Symphonity koji je poznat kopačima najdubljih bunara power metal scene po bivstvovanju na Limb Music i činjenici da je legendarni Olaf Hayer proveo čak 12 godina u ovom bendu. Svakako mu ta stavka u CV-u nije najbitnija kad se stavi nasuprot učešća na legendarnim solo Luca Turilli albumima, ali voleo bih da je bilo sreće da se vidi ta faca bar uživo. Ovako je bend doveo čak dva pevača da ga zamene i okrenuo svoj brod ka modernijim Myrath (koje ovih dana imaju dobru prođu po Evropi) iz prethodnih Symphony X voda, ako ćemo suditi po poslednjem singlu „Crimson Silk“, koji je takođe uživo bio predstavljen. Mora se napomenuti da je zvuk bio slabiji nego na Tales of Evening – Symphonity ipak nose kompleksniju svirku koju tonac nije ispratio, te je preglasno prštanje na momente znatno onemogućavalo da se prate dešavanja na bini.

Studijski, bend ima dva pevača, ali uživo je tu bio samo Mayo Petranin koji sasvim dobro peva, koliko je to bar moglo da se čuje, a sasvim se dobro sporazumevao sa domaćom publikom pola na češkom, pola na engleskom jeziku, uz redovne upadice na srpskom. Za kraj obrada Nena pop hita „Anyplace, Anywhere, Anytime“ da malo razmrda publiku i to bi bilo to. Konačna presuda ista kao i za prethodnike, malo pozitivnija ocena zbog zanimljivijeg stila, ali to bi bilo to.

Vreme je da Rhapsody of Fire izađe na scenu i pokaže svim nevernim Tomama da li zasluženo nose slavom ovenčano ime, no pre toga treba istaći par činjenica. Bend je rešio da na aktuelnoj turneji izvodi pomenuti The Eighth Mountain u celosti, što je po meni iako hrabar, takođe i izuzetno fer potez. Naime, nema blatantnog podilaženja fanovima setlistom starih favorita, grupa očigledno veruje u ono što radi i rešila je da predstavi album iza koga stoji što se valja pozdraviti, bar što se mene tiče. Takođe, ova godina broji 20 godina od izlaska besmrtnog Dawn of Victory, te je bend tim povodom rešio da obeleži taj jubilej i uživo, no o tome kasnije…

Bend izleće furiozno na binu tačno u 22h i posle kratkog introa udara sa „Seven Heroic Deeds“. Upada u uho činjenica da je zaista zvuk malo preglasan, jeste se peglao tokom nastupa, ali mogao je biti bolji a posebno se primetilo da se u nekim momentima pokrivao vokal. Što se tiče njega, nekako prirodno su sve oči bile uprte u Giacomo Volija, jer su cipele Fabio Lionea zaista nemoguće za popuniti i to svi znamo. Giacomo je sa druge strane izvrstan pevač svoje boje glasa, nije kopija svog prethodnika, ali s druge strane tehnički izuzetno dobar i uprkos navedenom prekrivanju borio se kao lav sve vreme koncerta. Dosta je na vokalu bilo i delayja, a sa matrice su išli horovi, ali s druge strane sve ostalo je odsvirano za razliku od Lukine verzije benda gde sve klavijaturne deonice idu s matrice, a treba napomenuti i da se bend rešio na varijantu jedne gitare uživo za razliku od klasične postave koja je u tim okolnostima imala dve uživo.

Lukin drug iz razreda Roberto De Micheli je konačno dobio priliku da se razmaše i može se reći da je to dobro odradio – svi karakteristični ukrasi i melodije ovog benda su bili tu baš kako treba. Da se vratimo na glavnu priču, bend nastavlja da ređa numere s The Eighth Mountain u celini i reakcija je topla – ipak se videlo da publika čeka neke starije numere.

Kao što sam rekao, bend se drži te svoje priče i hrabro gazi numeru za numerom u integralnoj verziji. Po njihovoj gladnoj izvedbi vidi se da im se svira i da je bend još uvek u ovoj postavi nov te da vole ono što rade. Ta činjenica, pozitivan stav svih na bini a posebno Giacomoa koji bez prestanka animira publiku, briše i muke oko navedenog glasnog zvuka i udara poslednji pečat na ovu postavu Rhapsodya. Da, to nije ona postava na kojoj smo odrasli i koja je izrodila klasike, ali ova ekipa ostavlja srce fanovima i ne štedi se nimalo, a da ne pominjemo da su iznedrili jedan odličan album u pravom Rhapsody duhu.

Ceo The Eighth Mountain ipak nismo dobili, jer je izbačena iz setliste samo „The Wind, The Rain And The Moon“ – možda se bendu te noći nisu svirale balade? Ko zna…

Koliko god ja voleo novi album, a znam da je bilo ljudi u publici koji apsolutno dele moje mišljenje, početak naslovnice „Dawn of Victory“ diže temperaturu za nekoliko nivoa – prava eksplozija oduševljenja i kreće ono katarzično horsko pevanje kakvo samo može dati dobar power metal koncert, što daje bendu još jaču injekciju da udari iznova kao da nisu svirali već preko sat vremena. Ne viđaju se baš često šutke i crowd surferi na koncertima ovakvog tipa, sam bend je očevidno iznenađen ovakvim prijemom i nastavlja da ređa himne „Triumph for my Magic Steel“, „The Village Of Dwarves“, „Dargor“, „Shadowlord Of The Black Mountain“ i „Holy Thunderforce“, koju je Giacomo najavio kao laganu baladu. On sam u jednom momentu kaže da ne može više ni da priča, ali bend bez ikakvog štekanja, bubnjarskih soloa, navođenja publike da peva pet minuta i sličnih momenata za kupovinu vremena nastavlja da udara i naravno, za kraj sledi kulminacija uz večni „Emerald Sword“. Ne slučajno najveći hit, ovo je tačka kad nastupa apsolutni vrhunac u sali i po svakoj logici izgleda da je to to. Međutim gladna publika se ne predaje i doziva bend na izvođenje još jedne pesme „March of the Swordmaster“, koja je na ovoj turneji samo par puta još odsvirana – dakle dokaz na delu da se bend ne folira kad izražava svoje zadovoljstvo.

Suma sumarum: skoro dva sata svirke, 18 pesama (od kojih su dve duže od 10 minuta) bez ikakve pauze, pošteno za sve pare!

Da je ona klasična postava bila u pitanju verujem da bi i posećenost bila daleko veća, ali onaj ko je bio sinoć uverio se da je Rhapsody of Fire našao novi život i izvukao se iz bezizlazne situacije, što je suvereno sinoć pokazao na terenu, odnosno tamo gde je i najbitnije – u živom okruženju. Videćemo da li će Giacomo biti Blaze Bayley Rhapsodyja, ali ovo što je sinoć viđeno vredelo je svakog trenutka!

Komentari