Stanko Milosavljević je beogradski DJ uglavnom goth, metal i mračne orijentacije. Na alternativnoj sceni prisutan je više od 20 godina kao muzičar, producent, organizator, kulturni i modni ataše. Kao muzičar svirao je u bendovima i projektima poput Tamerlan, Seljačka Buna, Kuga, Lost Boys, Follower i Prematory. Trenutno je muzički posvećen svom alter-goth projektu Šmeterling i snimanju session vokala za drevni projekat Srđana Jovanovića – Oblivion Awaits.
Tri najbolja srpska metal izdanja i zašto?
Slovenska Nekropola – Anarhotektura (Werewolf Digital Group, 1997.) – recenzija
Problem ovog albuma je taj što je izašao 20 godina pre nego što su svet i Srbija bili spremni za njega. Kada sam prvi put čuo pesmu „Slovenska nekropola“ na kompilaciji Scream Until YU Like It, uopšte mi se nije svidela. Nakon nekih sedam godina, kada sam bio izvršni producent u Dark Revolutionu, dobili smo DAT sa demom „U ime ruže“. Tada sam odslušao album i shvatio remek delo. Ljudi Nekopolu kapiraju kao goth bend, ja je smatram za avant-garde black metal. Kao Satyricon sa Sivert Høyemom 20 godina kasnije. Teme smrti, groblja, prokletsvo gradova i nacija, sudar religija nije goth. Mnogo su bliže recimo The Stone nego The Sisters of Mercy.
The Father of Serpents – Age of Damnation (Satanath/Sadist, 2017.) – recenzija
Umalo nisam svirao u ovom bendu. Ali na sreću odabrali su Zeca, za kojeg mislim da je je bolje rešenje od mene. Sem Paje i Zeca svirao sam sa svim članovima u nekim ranijim bendovima. Ne znam koliko sam nepristrasan, ali smatram da je ovo bend koji može ili je barem mogao (RIP Milan Šuput, jebeno nezamenljiv basista u Srbiji!) da stane rame uz rame sa svetski najvećima iz žanra i da im u najmanju ruku bude jednak. Odabrao sam ovaj album jer (izvini Pajo) mi više leži Timurova energija i Timurovi tekstovi koji su bili više lični, znajući kakav mu je život bio u tom trenutku. Znao sam da će taj bend da bude dobar kada mi je Igor još rekao da pravi projekat sa Timurom. Igor je vrhunski producent, Timur je riznica ideja, Zec, Maksa i Mile su aždaje na svojim instrumentima. Vrhunski doom metal album!
Random – Rewind (Samoizdanje, 2016.)
Ta 2019. godina je za mene označavala neki novi početak u životu i zbog neke životne situacije sam u isto vreme bio u superstanju, gde sam istovremeno bio i jako srećan i jako tužan. Bio sam na Beer festu i kako me je Atomsko Sklonište sa Brunom Langerom kao pevačem, silovalo na sećanje na Atomsko Sklonište sa Serđom Blažićem, otišao sam na demo binu i tamo sam se zaljubio u Angelinu Kačunković. Angelina je, bez preterivanja, najbolji ženski frontmen kojeg sam video u životu i zver od pevačice. Kao hipnotisan sam je gledao i slušao. Žena je celim bićem bila u tom nastupu. Prišao sam joj posle, pitao za podatke i razočarano shvatio da je verena za gitaristu ali taj podatak mi uopšte nije promenio mišljenje o bendu. Svaka pesma sa ovog snimka je hit. Prilično kreativna progresivna gitaristika nalik na Cynic i Katatonia. Tvrd zvuk ali opet dovoljno sofisticiran plusa sa vrhunskom pevačicom. Nikada mi nije bilo jasno zašto su prilično nepoznati široj javnosti jer su odlični.
















Ko je ovom čoveku dao medijski prostor?