Alitor – II SMP 30/10/2020 Recenzije Istini za volju, teško se može zaobići fakat da je sve što Alitor uradi, pa i II, daleko, daleko iznad proseka većine izdanja koja ugledaju svetlost dana na ovim prostorima Žanr: Melodic Death / Thrash Metal Izdavač: Adv. Promo / Ragnarök/ Doc Gator/ TIOLI Records, 2020. Web: Alitor.net Piše: Igor Stanić Cenjena gospoda sugrađani, vokalno instrumentalni sastav Alitor, imaju novi album (zvaničan izlazak najavljen za 27. novembar). Šest prokletih godina im je trebalo. Ni manje, ni više, nego šest. Takvo bezočno rasipništvo u trošenju vremena je privilegija mladosti, koju mi, matora zakerala, odavno nemamo, a realno govoreći, nemaju više ni oni. Odraslo se. Valjda… I šta, uostalom, siroti recenzent da kaže kada u takvoj postavci stvari toliko čeka na novo izdanje benda za koji je smatrao (a nisam bio usamljen u tom mišljenju) da imaju daleko najviše potencijala da “urade nešto više”. Pristrasno mišljenje, naravno, ipak su to momci iz mog grada. Ali isto tako i ne bez osnova. Debitantski album je bio pravo osveženje svojevremeno. Daleko iznad proseka kvaliteta domaće scene, fantastičan spoj energije i neukaljanog entuzijazma četvorice mladića, gomile ubojitih rifova i tada odlične produkcije. Sve je to praćeno energičnim live nastupima, još koja kockica je falila da mozaik bude kompletan i taman kada je preko potrebna lokalna podrška bila na vrhuncu, nastupilo je zatišje. Tu i tamo koja svirka, jedan solidan singl i to je to. Stativa. I pored činjenice da su momci evidentno znali da materijal sa keca eksploatišu do maksimuma, kada je trebalo da urade, empirijski gledano, najbitniji korak u karijeri svakog benda, a taj korak se zove “drugi album”, proračun je zakazao i nikakav pomak nije napravljen. Foto: Milan Šurbatović Izgovoreno “da urade nešto više” sada ima neko sasvim deseto značenje i podrazumeva sasvim druge parametre prema kojima se meri uspeh benda. Ako je bilo kakav uspeh i moguć u ovo nikada neizvesnije doba. Ono što je ostala konstanta je tradicionalno komšijsko poštovanje i ja, siroti i razočarani recenzent, u duhu pravog srpskog domaćina sam spremio, nakon poslušanih prvih singlova na jućubu, jednu lopatu, da po degustaciji materijala, za koji sam sebično očekivao da ću dobiti među prvima, u recenziji lepo domaćinski ošinem moje sugrađane preko leđa i tako slikovito prezentujem svoje mišljenje o svemu. Nekako mi inicijalni utisak nije bio pozitivan. Ništa mi u startu nije govorilo da će se raditi o iole dostojnom nasledniku keca. Apsolutno ništa. “Ok” nije dovoljno jak atribut kada se od benda traži i očekuje mnogo. Da podsetim, lopata u ovom slučaju ima dvojaku funkciju. Nakon udarca, trebalo je isto tako bend i izroda od albuma zakopati. Album je stigao. Sve je u redu. Opasnost je prošla. II je dobar. Bolji od očekivanog svakako, i to mnogo. Lopata može u šupu, barem privremeno. Ostaje samo cepidlačenje, toliko ću da dam sebi oduška zbog čekanja… Nekako mi je postala ustaljena praksa da na samom početku tehničkog dela tekstova, to jest samih analiza, postavim stvari na svoje mesto, da polazna tačka bude svima jasna. Naime, kako sam već naveo, II je u velikoj meri rasplinuo moje strahove. Nema sumnje da su momci još jednom uspeli da izguraju kvalitetno izdanje i zadrže se u gornjem domu bendova domaće scene. Ono što nisu uspeli je da mi razjasne da li je ovo finalni oblik njihovog autorskog identiteta ili samo faza koja tek treba da podstakne pravu transformaciju. Uopšteno govoreći, sve što se od Alitora očekuje je tu, bez izuzetka. Sa par stativa. Nema sumnje da su momci još jednom uspeli da izguraju kvalitetno izdanje i zadrže se u gornjem domu bendova domaće scene Prva greška u koracima načinjena je kod pristupa vokalima. Jeste, priznajem, to su tipični Alitor vokali, ali za šest godina Marko evidentno nije dovoljno napredovao da izgura promenu nastalu na II. Gde je ta prokleta lopata? Da je lepo podele sa producentom, jer ga, naravno smatram jednako odgovornim za ovu manjkavost. Kao prominentna figura domaćeg metal zvuka, morao je Luka sigurnije da provede Marka kroz proces rada na materijalu. Njegove vokalne linije, koje je kao gost otpevao u sjajnoj „The Warm Wind“ su znalački smišljene i realizovane. Znači može se bolje. Ostaje dilema da li je ovo maksimum ili se samo odabrao kompromisan put koji nije dao očekivan kolorit pesmama. Kažem kompromisan, jer ceo materijal odiše tek primetnom dozom zračenja dileme gde pevati, gde growl, gde scream. I onda čujem clean deonice u strofama pesme „Fall.ing“ i proradi mi kamen u bubregu, jer me iste podsećaju na Metalcore manir, i to loš. Bolje da ne izustim reference koje su mi prolazile kroz glavu. Tekstovi, takvi kakvi su, nisu uopšte pomogli opštem utisku. Dakle, ovde je ceo tim tek iznad proseka, što je sušta suprotnost učinku ostatka Alitora. Naime, ja sam veliki ljubitelj gitarske svirke ovog benda i iz mog ugla momke koji su činili ili još uvek čine dvojac na tankim žicama, smatram ekstremno talentovanim. Oštrica „Dvojke“ je tek neznatno otupljenja većim uplivom melodija, clean i akustičnih deonica u gitaroško sviranje, ali za razliku od vokala, u ovom slučaju ne mogu da se otmem utisku da su momci zaduženi za ovaj deo posla, mnogo bolje, da ne kažem tačno znali šta rade. Instrumental „Euphoria“ je čak dodir genijalnosti. Pravo je uživanje slušati ovo malo remek delo. A kada sam već odstupio od sopstvenog principa da ne izdvajam favorite, napomenuću da je pesma kojom je II otvoren, „The Tempest Within“ zasigurno jedna od najboljih koje su ikada napisali, a isto važi i za „The Warm Wind“. Ove dve, uz odgovarajući marketing, imaju sve predispozicije da postanu pravi hitovi. Zapravo, siguran sam da će se tako nešto i desiti. Takođe, kada pričamo o izdanjima ovog benda, moram istaći da Alitor uvek nastupa sa pozicije visokokvalitetnog zvuka. II nije izuzetak. Citadela Studio i ovaj bend imaju očigledno posebnu vezu i Alitor vuče dosta beneficija iz nje. Rizikujući da budem optužen za sukob interesa i favorizovanje poslovnog saradnika, jednostavno se ne može zaobići fakat da je Lukin rad duže vreme u vrhu regionalne metal produkcije. To je nepobitna činjenica, iako postoji nekoliko sitnica koje se meni lično ne dopadaju, a koje jesu karakteristika, sada već mogu reći, Citadela zvuka. Izražen „In Your Face“ pristup nije nešto čega se mora držati kao pijan plota. Kao primer bih naveo baš suvonjavost Matkovićevih vokala u “The Warm Wind”, gde imam utisak da mi se povremeno dere na uho u dnevnoj sobi. O mojoj želji da čujem izraženije dileje na gitarskim solažama da i ne govorim. Sa druge strane, ako je to bio plan od početka za II, ništa od ovoga ne mogu da podvedem pod nepravilnost ili grešku, to je njihov svestan izbor kojom grade atmosferu albuma. Šta na kraju izvesti kao zaključak u svemu ovome? Gde leži paradoks „Dvojke“? Leži u tome da pored svih sitnih propusta, ovaj album jeste u stanju da veže slušaoca i da ga bukvalno tera da se vrti iznova. Problem, ako se to može problemom nazvati, je smestiti II u kontekst očekivanja od Alitora. Da se ovo izdanje desilo koju godinu ranije, ova recenzija bi gotovo sigurno bila drugačijeg karaktera. Nešto tamniji ton ovog teksta je više posledica tih istih velikih očekivanja od ovog izdanja, koja zaista jesu delimično ispunjena, ali je prevelika vremenska distanca razvodnila krajnji utisak. I po mom mišljenju, ne baš najsrećniji izbor singlova, jer na albumu postoje daleko bolje pesme, doprinosi mojoj dilemi kako na kraju brojčano oceniti ovaj album. Jer, istini za volju, ponoviću to još jeared, teško se može zaobići fakat da je sve što Alitor uradi, pa i II, daleko, daleko iznad proseka većine izdanja koja ugledaju svetlost dana na ovim prostorima. Alitor – II spisak pesama: 1. The Tempest Within 2. Present Tense 3. Homo Ignoramus 4. Fall.Ing 5. Euphoria 6. Consecration 7. The Warm Wind feat. Luka Matković 8. Some Sort of Truce Alitor - II Produkcija92% Originalnost77% Vizuelni identitet69% Uverljivost81%80%Finalni utisakKomentari