Novo ime na našoj sceni, a englesko, ime u značenju „okidač“, a članovi – nešto staro, nešto novo, nešto plavo, nešto polovno… Beogradsko-pančevački bend Trigger je krajem 2007. objavio debi album za izdavačku kuću PGP-RTS, album jednostavnog, a nekad tako komplikovanog, imena Ljubav. Za predstavljanje njihovog rada će nam poslužiti gitarista/autor materijala, Dušan Svilokos-Đurić, čovjek sa dugim stažom na hard & heavy sceni.

  • Pitanja: Bojan Vlajić
  • Odgovori: Dušan Svilokos-Đurić
  • Web: Triggerband.net
  • Copyright: SMP, 2008.

SMP: Dušane, za početak nam predstavi članove benda i reci nešto o tome kako je bend nastao.

Dušan: Bend je imao pomalo neuobičajen razvoj. Nismo prešli neki klasičan put od grupe drugara koja snimaju demo snimke i rade pesme pa preko prvih nastupa do toga da na kraju imamo album u rukama. Neki od članova benda imaju već duži staž u muzičkim vodama, i to nam je omogućilo da se jednostavno odmah usmerimo da radimo materijal za album, sa namerom da to izdanje i njegova promocija budu i početak života benda na muzičkoj sceni. Postava se u toku tog procesa donekle menjala, već zavisno od toga kako je ko mogao da doprinese i od obaveza ljudi koji su bili uključeni, da bi se na kraju ustalila na ovoj koja i stoji iza samog izdanja. U bendu su osim mene, Milena Branković, vokal, Zoran Jović – Đavo za bubnjevima, basista je Petar Popović, a za klavijaturama Marko Antonić. Takođe bih dodao da je Trigger i više od samih muzičara, i da su tu kao deo kreativnog tima i ljudi koji nisu članovi benda, ali su aktivno učestvovali u stvaranju samog CD-a. Posebno bih pomenuo Vladimira Petrovića koji je radio dizajn i fotografije, kao i Gorana Šimpragu koji je učinio da album zvuči ovako kako zvuči.

Šta znači trigger, odnosno, na šta se odnosi?

Ono uobičajeno značenje si ti pomenuo, ali između ostalog Trigger kao reč označava i ono što pokreće, što aktivira neki proces, često eksplozivne prirode, a mislim da smo od početka bili usmereni da pokrenemo neku vrstu promene što se tiče muzičke scene i uloge tvrđe muzike na njoj. Mislim da je situacija trenutno jako ustajala, i da već duže vreme vlada neki status quo po kome se smatra da je nemoguće probiti metal muziku i sve njene derivate u mainstream – što se mi naravno trudimo da opovrgnemo. Konačno, a u vezi sa tematikom muzike koju radimo, Trigger je psihološki sve ono što može pokrenuti našu reakciju kako emotivno tako i fizički, a mislim da je to ono čemu svaki stvaralac teži, da napravi razliku, da pokrene ljude, da ih dodirne onim što radi i učini da osećaju i razmišljaju o sebi i onom što ih okružuje.

Kako je nastao koncept albuma, koje su pjesme prve nastale?

Nismo od početka imali svesnu nameru da pravimo konceptualan album, ali je tokom rada na pesmama postalo jasno da te pesme zaista i čine delove jedne celine, da su tekstualno srodne, tako da je na nama bilo samo da dovršimo oblikovanje celog materijala oko ideje koja se sama nametnula. Konačno, pisati o ljubavi na svež i nestandardan način, je na neki način i izazov. Mislim da ljudi otpisuju složenost te teme zato što smo neprestano bombardovani plitkim i klišeiziranim pesmama o ljubavi, a činjenica je da je ljubav nešto što ima ključnu ulogu u životu svakog čoveka i žene, na dobro ili na zlo. U našem slučaju, imamo dvanaest pesama koje obrađuju istu temu, ali na radikalno drugačiji način nego što je kod nas uobičajeno, intenzivnije i sa mračnije strane. Kad pitaš koje pesme su prve nastale, nisam siguran da ti mogu tačno odgovoriti. Osnove pesama su nastale pre nekoliko godina, a mi smo ih vremenom uobličili u ovo što se može čuti na albumu. Neke od pesama su imale više različitih verzija sve dok nismo došli do nečega što nam se zaista jako dopada.

Rad na albumu koliko je trajao, kolika je bila pomoć Gorana Šimprage?

Intenzivan rad je počeo tokom 2005. mada smo i pre toga postavljali neke grube ideje. Najviše vremena je otišlo na rad oko aranžmana i doterivanje samih pesama do gotove forme što je po meni najbitniji dao kreativnog procesa, a mislim da nažalost jako mnogo bendova kod nas propušta da to učini. Verujem da je to mnogo više razlog zašto muzika snimljena ovde zvuči kao neki demo u odnosu na „zapad“ nego zbog produkcije ili nečeg trećeg. Put od naizgled gotove pesme do nečega što je spremno za finalno snimanje je svakako bio dugačak, kako zbog toga što smo zaista želeli da budemo zadovoljni rezultatom tako i jer se radi o složenoj muzici sa puno zvučnih detalja. Želeli smo imati tu heavy, črvstu formu sa glasnim gitarama, ali da to ne ometa senzibilitet i emociju koju nameću tekst i melodija. Tu je Goran bio od neprocenjive pomoći sa svojim znanjem i iskustvom. Svojim savetima je mnogo pomogao, a konačno kada smo došli do toga da imamo spremne pesme i snimljene instrumente, uzeo je stvari u svoje ruke, smiksao album i na kraju uradio mastering. Mislim da sam ga stavio na poprilične muke (smeh) jer sam imao tačno određenu zamisao šta treba da dobijemo kao rezultat, obojca postavljamo prečku visoko kad se radi o onome što radimo, ali na kraju smo svi bili jako zadovoljni rezultatom, a vidim da su ljudi pozitivno iznenađeni zvukom albuma.

Izdavanje albuma, povezivanje sa PGP-RTS-om, kako se sve to desilo, i kako ocjenjuješ dosadašnje ucešće odnosno zalaganje PGP-RTS-a (u borbi za osvajanjem svijeta)?

(smeh) Pa čuj, osvajanje sveta započinje sa prelaženjem kućnog praga i u svom dvorištu (smeh). Izbor izdavača u našoj zemlji je skučen kada se radi o rock muzici, a još više kad je u pitanju metal. Mi smo stupili u kontakt sa PGP-om još dok je album bio u fazi miksa, njima se dopao materijal, i odlučili su da nas podrže. Mislim da je najbitnije bilo imati dobre pesme, kvalitetno snimljene i pokazati da mi stojimo iza onoga što radimo i da ćemo nastaviti da guramo ovu priču. Diskografska kuća je firma kojoj je cilj da proda što više nosača zvuka, tu su stvari jako jednostavne. Ako misle da je ono što im nudite moguće prodati na tržištu, ostalo je stvar dogovora.

Kriterijum izbora prvog singla, te kako je proteklo snimanje spota?

Moram priznati da je u našem slučaju bilo teško izabrati pesmu za spot, delom i zato što pokušavamo otvoriti ljude za neki zvuk koji nije svaki dan na TV-u. Odabrali smo pesmu „Jedan dan“ za prvi spot iz više razloga: naravno jer se dopadala ljudima kojima smo pustili materijal pred izdavanje, a i mislili smo da će zbog umerenog tempa i pomalo ambijentalne atmosfere naići na najmanji otpor kad se radi o medijima koji negativno gledaju na metal muziku. Sa druge strane, i dalje su tu heavy gitare i ta primesa elektronike koja daje pečat našem zvuku, pa se suštinski ne radi o nekom kompromisu. Mislim da smo i uspeli u nameri jer je spot bio u redovnoj rotaciji tamo gde je bilo moguće, obišli smo većinu televizija, a izabrani smo i za godišnji Top 10 TV Metropolis i „Best of 2007“ na Muzičkoj Televiziji Srbije. Spot smo snimili za jednu noć u Narodnom Muzeju Pančevo. Direktor Jovan Oka nam je izašao u susret i dozvolio da nesmetano radimo, a imali smo i sreću da radimo sa dobrom ekipom ljudi, pomenuo bih posebno Nataliju Dimitrijević koja je režirala i Lazara Predojeva koji je montirao spot. Svi su se potrudili da pomognu koliko mogu, i sa obzirom na okolnosti zadovoljni smo rezultatom.

Naredni singl, da li već postoje neki planovi, prvi je bio „laganica“, nastavak istim principom ili…

Pa znaš kako, laganica u odnosu na neke druge pesme na albumu, možda (smeh). Ali drugi singl će biti definitivno agresivnija pesma „Više neće biti nas“ koju je publika koja nema album mogla čuti na internet stranicama i trenutno smo u fazi pripreme za snimanje, razrađujemo ideje. Sada stižu i prve reakcije publike pa nam je možda lakše izabrati. Prvi spot je bio dobar za upoznavanje ljudi sa onim što radimo, ali kao i uvek trudimo se da nadmašimo sami sebe pa je to slučaj i sa ovim drugim spotom. Planiramo da kroz duži period promovišemo materijal tako da priznajem da već razmišljamo koja će pesma biti izabrana treći video (smeh).

Kakav ste prijem u medijima doživjeli, reci nam nešto o Metropolis nagradi koja Vam je uručena na kraju prošle godine…

Mogu reći da sam prijatno iznenađen sa jedne strane, jer su ljudi u medijima bili u većini slučajeva vrlo pozitivni i raspoloženi za saradnju, ali sa druge strane, kao i svi ostali, suočavamo se sa problemima jer smo kao zemlja trenutno u jednom periodu u kom se muzika tretira kao neprofitabilna. Jako je malo vremena u medijima posvećeno muzici, a većina tv stanica praktično i nema muzički program, što je otežavajuća okolnost. Mogu reći da smo što se tiče televizija od obe muzičke televizije, MTS-a i Metropolisa dobili važnu podršku, kao i da nam je Radio 202 izašao u susret na najbolji mogući način. Konačno, dobili smo i nagradu kao otkriće 2007. godine od TV Metropolis. Mislim da je jasno da smo uložili puno truda da uradimo CD koji bi bio kvalitetno izdanje u svakom smislu, i svako prepoznavanje toga i priznanje nam puno znači, bila u pitanju televizijska nagrada ili samo usmeno priznanje i čestitanje od neke osobe kojoj se dopalo to što smo uradili.

Ko je na kraju tu statuu stavio u vitrinu?

Šetamo je po potrebi od jednog do drugog člana benda (smeh) Nagrade su dobra stvar jer mogu uticati na mišljenje javnog mnjenja i skrenuti pažnju ljudi na nešto kvalitetno, pa nam je drago ako i ova utiče na stav javnosti ili medija o nama, ali nisu toliko bitne za nas same, radimo ono što radimo najbolje što možemo i to je to, ako su ljudi koji slušaju našu muziku zadovoljni, to je jedino bitno.

Kako teče promocija (prije svega koncertna), Hit 202 svirke, da li postoji mogućnost organizovanja nekog oblika turneje, klupske ili stadionske?

Naročito stadionske (smeh). Kao što rekoh, kod nas je trenutno oseka interesovanja za domaću muziku, tako da teško iko može da organizuje turneju u pravom smislu reči. Mi tek treba da obavimo klasične promocije albuma u par većih gradova, pa ćemo videti nakon toga. Pojavili smo se u par navrata kad je bilo prilike, na primer na „Beerfestu“ ili na večerima koje je organizovala 202-jka, i biće nas u BG-u, naravno, ali mislim da je najveći izazov doći do publike van Beograda koja isto tako voli da čuje dobru muziku, a nema kad i kako iz različitih razloga.

Kakva je dosadašnja reakcija publike?

Vrlo dobra, ali mislim da najveći deo ljudi još uvek nije čuo o čemu se radi, tako da ćemo imati pravu sliku kako su ljudi prihvatili album tek kada se izvrti još po neki spot i bend dobije priliku da nastupi na nekim većim grupnim svirkama. Mi sa ovim albumom osvajamo neki nov teren i obraćamo se auditorijumu koji prati ne samo metal nego i kvalitetnu autorsku muziku uopšte, a mislim da se ta publika dobrim delom preorijentisala na strogo stranu muziku. Negde je simpatično da se ljudi žale da nema nečega nalik ovome što mi radimo, a onda kad čuju isprva su zbunjeni, jer je u pitanju srpski jezik, a sve zvuči „kao strani bend“ da bi u nekim slučajevima tek na drugo slušanje skapirali da je dobro i ako nije na engleskom (smeh). Deo publike je, nažalost, ustajao u nekoj bari nezdravog oportunizma tako da ćemo morati da ih prvo dobro prodrmamo i razbudimo (smeh).

Planovi benda za dalje? Koncerti, singlovi, albumi, skandali…

Upravo smo usred promocije samog izdanja, ima puno posla, i u našoj zemlji je to komplikovano učiniti kad se radi o rock ili metal bendu. Trenutno radimo na dogovaranju promocija ili svirki u većim gradovima, kao neki prvi krug, i dalje nam je ostalo još medija koje treba obići, a pripremamo i drugi spot. A, drugi album je već u nekoj početnoj fazi. Svesni smo koliko je vremena oduzeo ovaj prvenac, pa iako se nadam da će drugi ići brže, počeli smo da radimo nove pesme i pre nego što se „Ljubav“ pojavila. Što se tiče skandala, to je već problem, postoji velika konkurencija u toj oblasti (smeh). Mislim da su ljudi ovde izgubili osećaj šta je skandal uopšte, jer nažalost pravi skandali egzistiraju kao politička svakodnevnica, a skandalom se umesto toga nazivaju beznačajnosti kao kad jedna izoperisana pevaljka otme dečka drugoj. To da je rock’n’roll kao ideologija i pogled na svet izgubio težinu je tema za odvojen poduži razgovor, i nažalost, rok muzičari nisu kod nas u poziciji da išta što govore ili rade može imati neku veću važnost u medijima. Da prosuti sok proizvođača koji je sponzor emisije voditelju na glavu, a zatim se potući sa tv ekipom pred kamerama može skrenuti pažnju na neku ideju koja stoji iza naše muzike, možda bi to i uradili (smeh). Kada je umetnik u startu medijski pa i društveno obeležen kao nebitan, onda nije ni u poziciji da bude disident i protestuje protiv bilo čega, ne samo u muzici. Trenutno je možda najvažnije vratiti ozbiljnost, važnost i kvalitet rok muzici, što je ona kod nas ranije definitivno imala.

Dugo si vremena na „sceni“, jedan si od najboljih gitarista „u zemlji“ (nezgodacije sa navodnim znacima, s obzirom na nedefinisanu zemlju i pripadajuću joj nedefinisanu scenu (smijeh)). Kako je sve to počelo, kad si počeo svirati?

Hvala ti na komplimentu, nisam siguran koliko je moguće izmeriti ko je bolji ili ko je najbolji, osim da se svi mi gitaristi dogovorimo da se nađemo na atletskoj stazi pa da vidimo ko će prvi proći kroz cilj u trci na sto metara ili da obaramo ruke (smeh). Šalu na stranu, drago mi je kada čujem da ljudi poštuju vreme i energiju koju sam uložio u svoj instrument i muziku. E sad, zemlja nam je nažalost sve manja, pa se onda i svi možda penjemo na „listi“ jer je i konkurencija onda takođe sve manja (smeh). Počeo sam svirati još sa desetak godina, kad sam krenuo na klasičnu gitaru. Naknadno sam se zainteresovao za rok muziku kao tinejdžer i eto u jednom sam trenutku odlučio da će mi muzika biti životni poziv. Dvadeset godina kasnije eto me i dalje u muzici, doduše, ne samo kao gitarista, već i na mnogo drugih načina, jer me u međuvremenu zainteresovala i obrada zvuka, snimanje, produkcija itd. I kad se radi o Triggeru, više sebe doživljavam kao kompozitora i tekstopisca, nego usko kao gitaristu.

Kako nastaje bend Vervil? Koliko je ta priča trajala, šta se može reći? Da li ima neka anegdota koju bi rado spomenuo?

Vervil se izdvaja iz neke moje biografije kao bend sa kojim sam radio autorski i takođe svirao metal tokom devedesetih, u ne baš sjajno vreme za takvu muziku. Postojali smo od početka 90-ih pa tu negde do pred kraj dekade. To je bilo i sjajno i vrlo teško iskustvo na svoj način, jurišali smo na mnogo vetrenjača i iza sebe ostavili samo jedan album koji nije prošao tada toliko primećeno, ali mislim da je meni lično bilo korisno i da sam naučio mnogo kroz taj bend. Što se tiče anegdota, ima ih i previše, mi smo jedno vreme bili zaista koncertno aktivni, i radili tezga svirke širom države, pa se naravno nakupilo dosta neobičnih epizoda, ali mislim da ću to sačuvati za neku drugu priliku, i možda privatniju situaciju od davanja intervjua (smeh).

Takođe, na tvojim web stranicama (zvaničnoj: www.milking-rosewood.com, te MySpace profilu: Myspace.com/dushansvilokos) se mogu čuti neki zanimljivi instrumentali. Kako si se upleo u to?

Čuj, u opisu posla svakog „hi tech“ gitariste stoji da mora da radi neke instrumentale koje mu služe kao prilika da izvuče svoju muškost iz gaća i nekažnjeno maše njom pred svima (smeh). Kod nekih ljudi „gitarski solo album“ opravdano budi asocijaciju na neinteligentno gnjavljenje hiljadama nota i na pesme koje su samo povod i podloga da se solira što više. Naravno, čast izuzecima. Pošto volim da pišem i autor sam tekstova, mislim da je rad u grupi sa vokalom mnogo bliže onome što trenutno želim, a biti gitarista je samo jedna od stvari koja me iteresuje kad se radi o muzici. Sa druge strane, raditi instrumentale daje neke slobode autoru koje možda nema kada se radi o muzici koja ima vokal. Trenutno mi je Trigger na prvom mestu, ali postoji instrumentalni materijal koji lagano pripremam. Zavisno od vremena i dobre volje možda se i neko instrumentalno izdanje pojavi kasnije. Godinama sam bio protiv toga, jer kad se radi o ovdašnjim gitaristima, nekako sam imao utisak da je izdavanje gitarskog solo albuma nešto što ne služi ničemu osim dizanju ega instrumentaliste koji sam sebi nešto dokazuje snimajući instrumentalni album nalik njegovim idolima, a CD na kraju kupe njegovi prijatelji i komšiluk, ili ga u većini slučajeva niko i ne izda. Nema toliko publike pa se postavljalo pitanje čemu sav trud. Situacija se u novije vreme promenila zbog prisustva interneta, svet je postao „globalno selo“ a mislim da je i zapad postao otvoreniji za muziku iz nekih drugih krajeva, pa sad postaje moguće i za nas ovde da nešto ponudimo sa muzičke strane. Konačno, nedavno sam sklopio endorsement ugovor sa kompanijom Gary Kramer Guitars (www.garykramerguitar.com), koji su bili vrlo ljubazni, poslali mi gitare, imam izuzetnu podršku sa njihove strane i lepo sarađujemo, tako da me i to podstaklo da razmišljam o plasiranju instrumentalne muzike, kao i o naravno plasiranju Triggera van zemlje. Od početka smo planirali da uradimo i engleske verzije pesama, pa ćemo videti kako se publici van Srbije dopada ono što radimo.

Nešto za kraj?

Za kraj hvala vama za podršku i ovaj intervju i pozdrav svim čitaocima Srpskog Metal Portala i svim ljubiteljima dobre muzike! Vidimo se na nekom koncertu Triggera uskoro!

Komentari