Tunižanski alternative metal sastav Persona nedavno je realizovao debi album Elusive Reflections u samostalnoj varijanti. Za mikrofonom ovog odličnog benda je „naša“ Jelena Dobrić, devojka koje će se upućeniji u srpsku metal scenu setiti i kao pevačice nekadašnjeg beogradskog prog metal sastava Inumbro. Jelena je u međuvremenu preselila u Tunis, gde se sa sastavom Persona posvetila ozbiljnom radu, a rezultat toga je album koji je, prema njenim rečima, naišao na pozitivne kritike, kako medija, tako i publike.

– Vrlo smo zadovoljni reakcijama na album. Obzirom da je u pitanju debi album, očekivanja nam nisu bila prevelika, ali recenzije i ocene koje smo dobili su zaista odlične, a i baza fanova nam se dosta proširila. Sve to nam daje veliku motivaciju da nastavimo sa promocijom ovog albuma, i naravno, da što pre počnemo da ozbiljno radimo i na sledećem – kaže Jelena Dobrić u intervjuu za naš portal.

SMP: Kako bi ti opisala to što svirate, i koji su bendovi najviše uticali na vas?

Jelena Dobrić: Kad smo počeli da komponujemo, bilo je bez prethodne ideje kako hoćemo da to zvuči. Nismo unapred odlučili da li će to biti simfonijski metal, možda power, progressive, djent… Jednostavno smo pokušali da nađemo lični izraz i napravimo nešto nam je blisko i prirodno, više nego da se držimo konkretnog žanra. To se ispostavilo kao dobra ideja, obzirom da svi imamo vrlo raznolike muzičke uticaje i to se donekle i čuje u pesmama. Melik uglavnom sluša bendove kao što su Metallica, Megadeth, Death, Alice in Chains, Pearl Jam; naš drugi gitarista Yosri je više djent i progressive i voli Tesseract, Haken, Opeth; bubnjar Youssef prati bubnjare više nego žanrove, i njegov omiljeni je Mike Portnoy; Walid, klavijaturista, je u simfonijskom metalu i prog rock žanru, i uglavnom sluša Nightwish, Epica, Porcupine Tree, Dream Theater; basistkinja Nesrine isto obožava simfonijski metal, ali i folk metal, klasičnu muziku i veliki je fan operskih vokala generalno, pa uglavnom sluša bendove kao što su Nightwish, Xandria i slično. Što se mene tiče, power i progressive metal su moji žanrovi, progressive rock takođe; obožavam Kamelot, Dream Theater, Pain of Salvation, Leprous, ReVamp, Delain… Često slušam klasičnu muziku i džez, a ovih dana dosta slušam ReVamp, džez pijanistkinju Hiromi Ueharu, neku klasiku iz romantičarskog perioda…

Album ste objavili u samostalnoj varijanti. Da li je to bio plan od početka, ili baš i nije tako jednostavno domoći se zvanične izdavačke kuće?

– U početku smo dosta razmišljali, istraživali i raspitivali se što se tiče izdavačke kuće, jer iako to ima očiglednih prednosti (bend može da se fokusira samo na muziku i da više ne brine o menadžmentu i promociji), može da se desi da ima i značajnih nedostataka (ako se izdavačka kuća zapravo uopšte ne trudi oko promocije i angažmana benda, nego samo uzima procenat od prodaje). Sve zavisi od labela, naravno. Pokušali smo da kontaktiramo što veći broj kuća koje se bave ovim i sličnim žanrovima, i kao što si i pretpostavio, nije išlo baš tako lako. Bili smo u pregovorima sa tri-četiri manje izdavačke kuće, ali nismo uspeli da dođemo do nekog dogovora koji bi odgovarao i njima i nama. Posle mnogo meseci raznoraznih prepiski rešili smo da objavimo album samostalno, što i nije ispalo tako loše jer smo naučili mnogo stvari i ostvarili mnogo novih kontakata.

„Bili smo u pregovorima sa tri-četiri manje izdavačke kuće, ali nismo uspeli da dođemo do nekog dogovora koji bi odgovarao i njima i nama“

Koliko dugo su pesme za prvi album spremane? I da li već radite na novom materijalu?

– Ceo proces komponovanja, odabira pesama i aranžmana je trajao možda oko godinu dana, ali najviše zato što smo u početku imali jednu gomilu pesama ne baš srodnih žanrova – pesme iz naše početne, „istraživacke“ faze. (smeh) Novi materijal je već u pripremi i vrlo je uzbudljivo jer je sve već mnogo drugačije i zrelije nego što je to bilo na prvom albumu. Videćemo kako će konačna celina zvučati na kraju.

Šta svi oni koji vas do sada nisu videli uživo mogu da očekuju od vašeg nastupa? Koliko često svirate uživo i gde ste sve svirali osim Tunisa?

– Za sada nemamo nikakve specijalne efekte u okviru nastupa, na primer (smeh), ali tu je razmena energije i komunikacija sa publikom, i na svakom koncertu stvarno dajemo svoj maksimum, da bismo ljudima koji su došli da nas slušaju što bolje preneli i oslikali atmosferu svake pesme. Što se tiče svirki van Tunisa, svirali smo van glavnog grada, ali ne i van zemlje. Turneje i svirke po inostranstvu nije baš jednostavno organizovati odavde, što iz finansijskih, što iz tehničkih razloga (vize i slično). Međutim, ništa nije nemoguće, i sada smo u fazi kontaktiranja raznih festivala i organizatora, i planiramo nastupe u 2017, a možda već i na jesen ove godine.

Jelena Dobrić Persona

Foto: Facebook / Persona

Kako uspevate da uskladite dnevne obaveze sa onima koje se tiču benda? Pretpostavljam da je većina vas zaposlena, što baš i ne ide na ruku kada se želi ozbiljnije baviti ovom, inače ne baš profitabilnom granom muzike…

– Sve je upravo kako si rekao. Neki od nas su zaposleni, neki studiraju, ali još uvek ne možemo da se posvetimo ovome u potpunosti. Nije jednostavno, jer te svakodnevne obaveze oduzimaju mnogo energije i vremena, i ponekad ne ostane dovoljno za ovo što najviše volimo. Ali snalazimo se nekako, trudimo se da budemo disciplinovani i da dobro planiramo.

Kakva je situacija sa metal i alternativnom scenom u Tunisu, generalno? Ima li klubova, bendova, publike, podržavaju li vas lokalni mediji?

– Scena postoji, ali nema dovoljno klubova koji podržavaju svirke ovog žanra, a o medijima da i ne govorim. Publike ima, možda malo manje nego u Srbiji, sigurno manje nego u Evropi i Americi, ali solidno je što se toga tiče. Bendova takođe ima, ali kako je jednostavnije odustati jer uslovi nisu baš najbolji, mnogi od njih ostanu na sviranju obrada par godina i tu se sve završi. Nije lako započeti metal bend ovde u Tunisu, a da ne pominjem koliko je teško što se napredovanja tiče. Ali opet, ništa nije nemoguće ako se trudimo svim snagama da to postignemo. (smeh)

„Metal bendova u Tunisu ima, ali kako je jednostavnije odustati jer uslovi nisu baš najbolji, mnogi od njih ostanu na sviranju obrada par godina i tu se sve završi“

Kada je reč o bendovima iz Tunisa, do naših krajeva dobacio je jedino Myrath, koji ima solidnu fan bazu planetarno gledano i malo koga ostavlja ravnodušnim sa onim što radi. Da li si imala priliku da ih upoznaš, i da li, u lokalnim okvirima, oni uživaju kakav konkretniji status, ili ima i poznatijih bendova a da nisu prebacili van granica svoje zemlje? Kakav je trenutni status Persone po tom pitanju?

– Myrath i mi smo prijatelji, mada ne uspevamo da se viđamo baš često zbog raznih obaveza. Njhov gitarista Malek Ben Arbia nam je pomogao u produkciji spota za pesmu „Blinded“ – on je bio snimatelj scena u kojima nema benda, a takođe je bio zadužen i za post-produkciju (efekti itd.). Što se njihovog statusa ovde tiče, vrlo su popularni i publika koja sluša metal ih jako voli, ali dosta dugo nisu imali koncert u Tunisu. Ima još možda par metal bendova koji su relativno poznati ovde (ne kao Myrath svakako), ali ništa značajnije. Naš status u tom smislu je za sada poprilično dobar, dosta ljudi zna za nas i čak nas često pominju u kontekstu sa Myrathom, ali nam je sada već jako važno da dospemo i van granica Tunisa.

Analizirajući situaciju u Tunisu isključivo na osnovu predrasuda koje su nam nametnuli mediji, kao i islamofobije koja poslednjih godina trese Evropu i svet, zamolio bih te da čitaocima SMP-a iz prve ruke kažeš da li to što je Tunis zemlja sa Islamom kao dominantnom religijom predstavlja problem za bavljenje, ne samo metal muzikom, nego i takvim načinom života? Posmatrajući vaš bend, a i pomenuti Myrath, ne bi se dalo zaključiti da ikakvi problemi uopšte postoje, te da medijska generalizacija po principu „islamska zemlja – tamo su mahom teroristi, primitivci i zamotane žene“ baš i nema nekog smisla. Ili možda grešim?

– Posle skoro pet godina života ovde, mogu slobodno da kažem da je Tunis verovatno jedna od najliberalnijih i najmanje ekstremnih islamskih zemalja što se tiče načina života. Ljudi su generalno vrlo druželjubivi i ljubazni, neki su više, neki manje religiozni, a neki uopšte i nisu. Što se tiče prekrivanja glave kod žena, sve je stvar izbora – u redu je ako neko nosi maramu, a i ako ne nosi, opet je u redu. Ovde na ekstremne „nindža“ varijante poput nikaba i burke uopšte ne gledaju blagonaklono. Mislim da kod starijih verovatno još uvek postoje nekakve ideje da je metal muzika povezana sa sataniznmom i slične gluposti, ali svi slobodno rade i sviraju šta god žele. Uopšte nisam promenila svoj način ponašanja i odevanja u poređenju sa onim u Srbiji, i ne osećam se naročito nebezbedno zato što sam u muslimanskoj zemlji (primenjujem iste „mere predostrožnosti“ kao što bih i bilo gde u svetu, kad ih uopšte primenjujem). Jedino što nikad neće prestati da mi smeta ovde je njihov odnos prema vremenu i poslu: jedan opšti neprofesionalizam, neodgovornost i lenjost. Kašnjenje u svakom smislu je, skoro pa normalna stvar. Isto tako je normalna stvar da neko ne dovrši započeti posao jer, eto, nešto drugo je iskrslo ili iz bilo kog trivijalnog razloga, a vrlo često razlog možda i ne postoji. Usluga u kafićima, restoranima, supermarketima itd. je retko prosečno dobra, iz razloga koje sam upravo navela. Eto, to otprilike tako izgleda. (smeh)

„Uopšte nisam promenila svoj način ponašanja i odevanja u poređenju sa onim u Srbiji, i ne osećam se naročito nebezbedno zato što sam u muslimanskoj zemlji“

Jelena Dobrić Persona

OK, moram reći da sam se, prilikom pripremanja za ovaj intervju, dvoumio da li da počnem odmah sa pitanjima koja će, verovatno, naše čitaoce najviše i da zanimaju, a vezani su za tvoj boravak u dalekom Tunisu. U svakom slučaju, red je da i to pojasnimo. (smeh) Ti si inače iz Beograda, gde si svojevremeno bila aktivna kao pevačica sastava Inumbro. Bend, nažalost, nikad nije izbacio neki konkretan studijski snimak, svega par singlova i nekoliko nastupa ste imali… Kakve uspomene nosiš iz tog perioda, vezano za Inumbro, ali i okolnosti na domaćoj metal sceni?

– Taj period je stvarno bio poseban u mom životu i rado ga se sećam. (smeh) Slušam ponekad te naše demo snimke i razmišljam kako smo zapravo mogli da napravimo baš dobar album. (smeh) Možda je to i bilo neko „zlatno doba“ srpske metal scene, ili bar njegov početak. Metal/rock svirke i događaji su organizovani poprilično često, i sve je bilo solidno medijski propraćeno, što je bendovima davalo dodatnu motivaciju i podršku. Mislim da su ljudi odavno počeli da posustaju jer ih obuzima užasni opšti svetski trend – sve se stvara isključivo da bi se prodalo i da bi zabavilo mase na što površnijem nivou. Retko ko je danas zainteresovan da pravi „music for the sake of music“, što bi rekao David Maxim Micić. I retki su oni koji su zainteresovani da slušaju takvu vrstu muzike, koji god žanr da je u pitanju. Videćemo u kom pravcu sve to ide, ali svakako ne smemo da posustanemo, ni da odustanemo, upravo zbog tog groznog stanja na muzičkoj sceni generalno. Ako svi koji iole umeju i žele da prave kvalitetnu muziku prestanu jer je teško da se postigne nesto konkretno, ode sve dođavola. (smeh) I još jedan detalj – zapravo sam iz Zaječara, ali sam se preselila u Beograd sa 14 godina, i možda imam i više uspomena koje me vezuju za njega nego za grad u kome sam rođena, jer sam sve najvažnije i najupečatljivije godine života provela tu.

Dobra muzika na prvom mestu

Da li u slučaju Persone pomaže to što je devojka za mikrofonom? Kako god to posmatrali, činjenica je da ceo taj female fronted metal podpravac ima ogromno sledbeništvo širom sveta, ali tu je i gomila true metal fanova koji smatraju da žene nema šta da rade u metal bendu… Kako gledaš na sve to?

– Da li mi veruješ da, dok nismo ozbiljnije ušli u ovu priču, nisam imala pojma da toliko ljudi prati i sluša, skoro pa isključivo female fronted metal bendove? I dalje me to pomalo fascinira na neki način jer, lično, nijedan bend koji volim i slušam me nije privukao zbog pola osobe koja je za mikrofonom. (smeh) Dobra muzika i muzičari su za mene nesto univerzalno; da li je u pitanju pevač ili pevačica stvarno nije važno samo po sebi, ukoliko su dobri u tome što rade. Mislim da te ogromne grupe sledbenika female fronted metala mogu da pomognu bendovima kao što smo mi da brže napreduju, tako da onda to i nije loša stvar. (smeh)

Da li si pevala u još nekom bendu u periodu od kako je Inumbro prestao sa radom, do trenutnog angažmana u Personi? I kako je uopšte došlo do toga da preuzmeš mikrofon u tom bendu, a i da odseliš u Tunis?

– Nije bilo benda između Inumbra i Persone, verovatno zato što sam bila okupirana raznim drugim stvarima, završetkom fakulteta, kasnijim usavršavanjem, radom na sebi generalno… U Tunis sam se odselila iz privatnih razloga – sada sam udata za jednog od gitarista, Melik Melek Khelifa. Nas dvoje smo od početka poznanstva odlično funkcionisali po pitanju zajedničkog komponovanja muzike, mada nismo baš odmah rešili da oformimo bend zajedno – to se desilo tek posle nekoliko meseci eksperimentisanja i dosta iskomponovanih pesama.

Koje bi bile glavne razlike između života u Srbiji i života u Tunisu? Opiši nam noćni život, ali da ne bude da pričamo samo o provodu, i mogućnosti dolaska do nekog normalnog radnog mesta sa solidnim primanjima, znajući kakvi su uslovi po tom pitanju u našim osiromašenim krajevima…

– Da počnemo sa ozbiljnim stvarima. (smeh) Situacija ovde je potpuno ista kao u Srbiji po pitanju radnih mesta i primanja – veliki procenat nezaposlenosti i niske plate. Jedino što su ovde osnovne životne namirnice mnogo jeftinje nego u Srbiji, i to donekle olakšava situaciju. Međutim, iznajmljivanje stanova i kuća je užasno skupo – cene su više nego u strogom centru Beograda (bar ovde na severu, blizu glavnog grada), što otprilike važi i za cene pića po kafićima, a i za cene u restoranima. Pešaci su ovde „ugrožena vrsta“ (smeh), jer često nema trotoara i mora da se hoda ulicom, a vozači su, naravno, vrlo nepažljivi, i to mi je baš smetalo u početku, jer sam navikla da skoro svuda idem pešice. Sami Tunižani su užasno lenji i svuda idu kolima. Gradski prevoz jako loše funkcioniše i vrlo je nepouzdan, pa ga većina ljudi i ne koristi ako ne mora, ali taksi je baš jeftin i to spasava stvar (što se tiče nas koji ne vozimo (smeh)). Noćni život je dosadan i klubovi su jako jednolični – uglavnom puštaju samo elektroniku. Ima tek par klubova koji imaju žive svirke i bendove (ili puštaju pristojnu muziku), a i to je retko rock ili metal; u najboljem slučaju je u pitanju neka trenutna komercijala. Generalno imaju užasan ukus što se muzike tiče, najaktuelniji je njihov domaći pop koji je neki miks elektronike i malo tradicionalnijeg zvuka, često me podseti na naš turbo-folk. Ima tu još mnogo stvari, ali ovih sam se prvih setila. (smeh)

Da li je hrana tamo bolja ili gora? Koja vrsta alkoholnog pića je najpopularnija? (smeh)

– Uhhh, pa teško je reći sto se hrane tiče. Zavisi šta ko voli. (smeh) Meni odgovara jer sam vegan već neko vreme, a povrće i voće je ovde još uvek relativno hemijski netretirano i ukusno. Što se tradicionalnih jela tiče, nedostatak prasetine bi možda bio najveći problem tipičnom Srbinu (naravno, može da se kupi u većim marketima bez problema i da se spremi kod kuće). Vole meso isto koliko i ljudi u Srbiji, čini mi se (jedu sve osim prasetine, a neki jedu i to, naravno (smeh)). Fast food prodavnice su svuda, sendviči svih mogućih vrsta, pomfrit, pizze, ali nema toliko pekara kao kod nas. Takođe vole dosta začinjena i ljuta jela – njihova verzija ljutenice se zove „harissa“. Alkohol se ne služi u svim lokalima i ne može da se kupi u svim marketima (nije nedostupno, ni zabranjeno, nego zahteva malo više organizacije nego u Srbiji ako neko hoće da napravi žurku (smeh)). Mislim da najviše piju pivo (postoji domaće pivo koje nije loše), vino, vodku i viski. Njihova verzija rakije se zove boukha (buha) i pravi se od smokvi. Ima užasan miris. (smeh)

Jelena Dobrić Persona

Foto: Facebook / Persona

Stižeš li da pratiš dešavanja na srpskoj metal sceni? Da li si postoje neki bendovi koji ti se sviđaju?

– Moram da priznam da ne pratim redovno, ali sam relativno u toku zahvaljujući Facebooku. Moji trenutni favoriti su Destiny Potato, kao i Davidov solo projekat, Organized Chaos i Demist.

Da zaključimo ovaj deo razgovora sa sledećim pitanjem – da li ti nedostaje Beograd i Srbija? Uhvati li te nostalgija ponekad?

– Srećom, izgleda da nisam nostalgičan tip u klasičnom smislu – to sam shvatila kad sam iz Zaječara došla u Beograd. Još manje me hvata ona nostalgija „gastarbajterskog“ tipa – da mi je sve divno što se tiče zemlje iz koje sam otišla i da mi je sve grozno ovde gde jesam. Jednostavno se prilagodim mestu gde se trenutno nalazim i trudim se da se tu osećam što bolje. Ne isključujem ni mogućnost da se kasnije ponovo preselim, ko zna gde. (smeh) Naravno, nedostaju mi roditelji i prijatelji koji su u Srbiji, volela bih da mogu da ih viđam češće, i nedostaju mi povremeno neke navike i mesta iz mog života u Beogradu, ali životne okolnosti su mi se ovde toliko promenile – srećom, na bolje, iako je zemlja sama po sebi dosta nerazvijenija u poređenju sa Srbijom – da prosto nema smisla da budem nostalgična.

Kakvi su planovi što se tiče koncertne promocije albuma? Postoji li mogućnost da se pomerite sa kontinenta, i da vas vidimo, ako ne u Srbiji, onda negde u komšiluku?

– Trenutno aktivno radimo na tome, i nadamo se nekim koncertima u Evropi možda već na jesen, ali ne bih da sada govorim ništa unapred. A što se koncerta u Beogradu tiče, bilo bi nam bilo veliko zadovoljstvo i definitivno ćemo pokušati da to ostvarimo.

„Bilo bi nam veliko zadovoljstvo da zasviramo u Beogradu i definitivno ćemo pokušati da to ostvarimo“

Da ne bude da smo pričali samo o Jeleni Dobrić kao pevačici, red je da pomenemo da ti sviraš i klavir. Koja od te dve pozicije te više ispunjava?

– Pijanizam je ono što je moja „zvanična“ profesija – završila sam FMU u Beogradu, odsek klavir, ali mi je pevanje oduvek bilo omiljeni način izražavanja, daleko više od klavira. Mada, moram da priznam da su mi tehnička, teoretska i harmonska muzička praksa koje sam stekla tokom studija sada neverovatno korisne u procesu komponovanja i pružaju mi odličnu podlogu za vokalne ideje koje imam. Srećna sam što me konačno i klavir i pevanje podjednako ispunjavaju.

Jelena, hvala ti na ovom razgovoru, bilo mi je zadovoljstvo. Još jednom puno sreće u promociji albuma, i budućem radu. Ako imaš neku poruku za kraj intervjua, sad je prilika…

– Hvala puno na vremenu koje si odvojio za ovaj intervju, uživala sam! (smeh) Nadam se da se uskoro vidimo na nekom koncertu Persone u Srbiji ili u okolini, a do tada – keep up the great work!

Komentari