Ne mogu da se otmem utisku koliko mi je u poslednjih par godina, mojih poznih tridestih i ranih četrdesetih, odlazak na svirke postao još značajniji nego kad sam bio mlađi. Ta prilika da se na jednom mestu skupi toliki broj poznanika, drugara, prijatelja, da se ispriča, iskače, izbaci sve ono što se nakupilo od prethodnog viđanja, od prethodnog koncerta. Da se na jedan prostor sliju ekipe iz Subotice, Kragujevca, Niša, Lazarevca, Valjeva, iz cele Srbije. Nema realno boljeg izlaska u grad od ovoga. Još kada nam uleti neki bend poput Hatebreeda koji opet može da privuče dosta široku publiku, što žanrovski, što generacijsdki, zagarantovano je jedno ludo veče u gradu, vrlo prijatno i oslobođeno.
-
- Nastupili: Hatebreed + Kvazar
- Lokacija: Dorćol Platz, Beograd
- Datum: 12.11.2026.
- Tekst: Milan Jakić
- Foto: Igor Dešić
- Video: Hard Peak
Beograd, Dorćol platz, Kvazar, Hatebreed, rasprodat koncert. U Beogradu pravi aprilski, novembarski dan. Masa ljudi se pre koncerta skupila u dvorištu Dorćol platza. Prodaje se merch, cirka se pivo, baca se pet. FUR priča. Svi preduslovi za dobar hard core metal show su ispunjeni.
Na binu je prvi izašao beogradski bend Kvazar, bend koji je do nedavno bio poznat kao Quasarborn, pre nego sto su promenili ime. Kvazar žanrovski nije prva asocijacija kada krene razmišljanje o potencijalnoj predgrupi za Hatebreed, ali definitivno jeste bend koji svojim kvalitetom zaslužuje da stane rame uz rame sa Amerima. Kvazari su publici predstavili novi materijal koji će se naći na njihovom dolazećem albumu. Takođe, na bini im se tokom izvođenja jedne od pesama priključio i Miloš, pevač benda 3AM. Kvazar je svoj posao odradio vrhunski, profesionalno i precizno i publiku pripremio za zvezde večeri kako dolikuje.
Jel može sad Hatebreed, može JAŠTA!
Nakon changeover pauze posle nastupa Kvazara, preostali deo publike koji je i dalje čilirao napolju polako ulazi, i uz zvuke Motorheadovog “Ace of spades” HC metal legende izlate na binu. I polako kreće „Rise of brutality“, otvoren pesmom „Tear it down“. Kreću šutke, kreće bacanje ljudi, nošenje, skakanje, polivanje, znojenje, padanje, ustajanje. Nismo dugo čekali do ultimativnog hita “Live for this”. Publika uz Jastu horski peva refren. Poruka “if you don’t live for something you’ll die for nothing” se urezuje u zidove kluba. Zanimljivo i pohvalno je da nema mnogo telefona u vazduhu, tek poneki. “Live for this” bio je odlična uvertira za rafalnu paljbu hitova koji se nižu i ostavljaju nas bukvalno bez predaha. Kreću “To the Treshhold”, “As Diehard as They Come”, “Destroy Everything”, “Everyone Bleeds Now”, “This Is Now”. Više se ni ne sećam na kojoj od ovih pesama, u jednoj od odbijanki u šutkama, nalećem na ortaka iz Vršca uz čiju svesrdnu pomoć dobijam svoju porciju crowdsurfinga. Stvorio se tu i slavljenik Miloš “Breaking the Silence”, palo čestitanje rođendana, pa nazad u vrtlog. U tom momentu voda već lije na sve strane, kaplje sa plafona, ljudi su poskidali majice. Šutka doslovno ne prestaje, likovi preleću preko glava. Kreće presek diskografije sa pesmama “Perserverance”, “Empty Promises”, “Smash Your Enemies”, nakon čega Jasta najvljuje obradicu. Mi krećemo da licitiramo šta ide, svako po svojim željama. Ja sam bio za Black Flagov “Thirsty and miserable”, Lomić za “Suicidal Maniac”, od Suicadal Tendencies. Ipak, Jasta brat izabrao Slayerov “Ghosts of War”. OK, može i to. Posle toga, kao odjavna pesma usledila je “Looking Down the Barrel of Today”, nakon koje se bend nakratko povukao sa bine. Čekali smo bis, i dočkali ga u vidu hitčine “I Will be Heard”. I to je bilo to, nažalost. Ostadosmo uskraćeni za “Before Dishonor”.

Sve u svemu, sat vremena vrhunske, energične svirke. Isprva smo svi čini mi se bili malo razočarani, nadali smo se da će odsvirati bar još dve tri pesme, ali to je bilo to. I zapravo je bilo više nego dovoljno, s obzirom na intenzitet i količinu energije koju je bend uzeo i vratio publici natrag. Negde sam u prolazu uhvatio među ljudima komentare da im je ovo najznojaviji koncert u životu. Ostalo nam je da kupimo neki merch, da sa drugarima napolju sumiramo utiske, iscedimo majice, popijemo još po koje pivce i da se puni elana spremimo za posao u petak.
Budite dobro ljudi, do sledećeg koncerta, koji nadam se nećemo ponovo čekati 12 godina. Ako ništa drugo, bar su tako obećali sa bine. Na kraju, čestitke i braći (bukvalno braći) iz Hengtajm bukinga na dosadašnjem zalaganju i cimanju u organizovanju toliko žanrovski različitih bendova tvrđeg zvuka. Samo napred, čekamo sledeća imena!























