Igor Dragelj je prekaljeni metal borac i gitarista banjalučkog thrash metal sastava Degenek, osnovanog 2006. godine. S obzirom da Degenek nije naročito aktivan kada je o izdanjima reč, najzapaženije trenutke ostvario je sa danas nepostojećim BL death metal sastavom Monument sa kojim je, pored većeg broja koncerata širom regiona 2010. godine realizovao EP Evolved Self Projection (SMP Music), te prog/power metal bendom Heaven Rain, sa kojim je 2012. objavio album Second Sun (Music Buy Mail).

Pored sviranja, strastveni je kolekcionar metal CD-ova i fudbala, a nema ništa protiv kapljice i dobrog zalogaja.

Tri najbolja srpska metal izdanja i zašto?

– Na početku želim da kažem da ću značajnog broja zaista kvalitetnih izdanja, izdvojiti meni tri najdraža albuma.
Uvijek je bila polemika imamo li ili nemamo scenu, a i dalje se priča oko toga. Jedino sigurno je da zaista ima albuma koji su odrađeni na vrhunskom nivou i koji su kvalitetom jako visoko na ljestvici. Što je najbitnije, albuma je sve više, snima se i izdaje nešto svako malo, što je pohvalno i ohrabrujuće. Imamo bendove na koje možemo i moramo biti ponosni. Bez nekog reda, moj TOP3 bi izgledao ovako:

The Stone – Nekroza (Folter, 2014.)recenzija

Malo sam zakasnio sa proučavanjem ovog remek djela, ali kad sam sjeo i preslušao i sažvakao svaki detalj albuma, sjelo mi je kao dupe na nošu. Tmina (May Result) mi je bila omiljen domaći black metal album, ali Nekroza je nešto van vremena i prostora. Album je cjelina koja od prve do zadnje sekunde nema slabu tačku, pad kvaliteta niti suvišan ton. Zvuk, tekstovi, aranžmani, vokal, produkcija, sve je zaista vrhunski odrađeno, i to ne samo imajući u vidu našu scenu u ove prostore, nego i na svjetskom nivou parira bilo kom bendu sličnog usmjerenja. Ne samo da parira, nego je vjerovatno i bolji od većine. Gledajući godinu kad je izašao, Nekroza je jedan od najboljih metal albuma što se pojavio te godine u svijetu. Apsolutni klasik, dragulj naše scene. Za kratko vrijeme mi je ušao u krv za sva vremena. Moram reći da skoro isto mišljenje imam i o albumu Teatar apsurda, koji je izašao 2017. Još jedan dragulj.

Pero Defformero – Undergrand (Multimedia, 2009.)recenzija

Friš je jedan od najboljih gitarista na ovim prostorima, pa i šire. Gitarski heroj. Biške je jedinstvena pojava od trenutka kada se prvi put pojavio. Sve pjesme na ovom albumu su dokazani i apsolutni hitovi, za pjevati u prvim redovima na koncertu, i pustiti u kafani u kasne sate da krene lom. Stare pjesme su dobile modernije ruho, zvuče osvježeno i u skladu sa vremenom kada su izašle. Novije pjesme su postale instant klasici. Undergrand je išao na repeat, dan i noć. Vrhunac su koncerti gdje su pjesme maskimalno iznešene, i ispunile svoj potencijal kao veliki koncertni hitovi. Ovaj album je obilježio dio mog života i zato mi je omiljen u njihovoj diskografiji. Remek djelo.

Kraljevski Apartman – Izgubljen u vremenu (Rock Express, 2000.)recenzija

Sigurno će me mnogi kritikovati zbog ovog… Sjećam se momenta kada sam kupio CD, tada nekad kada je album i izašao, bio sam klinac. Zavrtio sam ga prvi put, i kad je oluja krenula, nije stala do poslednje pjesme. To je za mene bio heavy metal. Lotketov glas, zujeće gitare, krš produkcija na koju nisam uopšte obraćao pažnju, taj paket mi je bio sve što sam želio u tom trenutku, pogotovo imajući u vidu da to je naš bend, domaći. “Nikad se ne predajem” mi je i dan danas himna, bedem od pjesme. Jednostavno obožavam ovaj album, podsjeća me kad je za mene sve bilo u nekom početku, i budi mi sjećanja na ta stara vremena. I danas kad ga pustim, izgubim se u vremenu, sa neba odmah blješti đavolji znak, i nadam se da se nikad neću predati…