Miloš Stošić je jedna od centralnih figura kako kragujevačke, tako i srpske metal scene generalno. Član nebrojeno mnogo lokalnih šumadijskih bendova i projekata, klasu potvrdio sa matičnim Deadly Mosh, gde obavlja funkciju vokala i u poslednje vreme sa svojim rock triom Motorcharge, u kojem pored mikrofona duži i bas gitaru. Poznat kao čovek koji nikada ne odbija da pomogne i aktivno učestvuje u bilo kakvoj raboti koja ima veze sa podržavanjem i održavanjem scene u životu.

Tri najbolja srpska metal izdanja i zašto?

Uh, ovo  je žešće nezahvalno pitanje jer na domaćoj sceni postoji ogroman broj odličnih albuma pa mi pomalo deluje nepravedno da iz te gomile bendova izdvojim samo tri koja su meni posebno draga. No šta se mora nije teško…

Space Eater – Merciful Angel (I Hate, 2007.)recenzija

Bar kad je u pitanju ovaj album tu nisam imao nikakvih dilema, jer ovo je definitivno za mene album broj jedan u Srbiji. Pokojni Boško i ja smo imali prilično sličan muzički ukus, pa nije ni čudo što mi se ovaj album toliko svideo, jer su na njega u velikoj meri uticali svi ti thrash metal bendovi iz 80-ih koje sam svrstavao u omiljene. Forbidden, Overkill, Angel Dust, Agent Steel, Testament, kao i mnogi drugi bendovi su definitivno ostavili traga što se zvuka benda tiče, bar u tom periodu, ali ono što ovom albumu daje posebnu draž je to što ovo nije još jedan full speed ahead thrash metal album, već su na njemu prisutni i NWOBHM/Speed momenti. Gomila vrhunskih rifova, prožetih interesantnim melodijama, odličnom ritam sekcijom i fenomenalnim vokalima, su aranžmaski savršeno upakovani u 10 pesama svetske klase. Teško je izabrati jednu pesmu koja odskače, jer su sve pesme priča za sebe, a svaka ima potencijal da vam postane omiljena. To je ono što ovaj album čini tako dobrim, jednostavno nema momenata kad poželim da promenim pesmu, ovo se sluša u jednom dahu. Da ne bude zabune, i sledeća dva albuma koje je ovaj bend objavio su odlični, i svaki je priča za sebe, ali kad već moram da biram, ovo je za mene ipak njihovo najbolje izdanje.

Superhammer – Snakenest (Miner, 2014.)recenzija

Ekipa koja je radila na ovom albumu je u trenutku objavljivanja istog debelo zagazila u tridesete godine, pa mi zaista nije jasno gde su se krili svih tih godina, i zašto nisu ranije objavili ovakav album, jer bi on, da je objavljen 10 godina ranije, danas ostavio mnogo veći trag na domaćoj metal sceni. Ovako, nažalost, moram da konstatujem da je ovaj album dobar koliko i podcenjen. Ne možete tako lako nabasati na ovaj bend u kolumnama koje se bave najboljim izdanjima godine, najboljim bendovima na domaćoj sceni i sličnim, jer se iz nekog razloga on uvek zaobilazi. Pretpostavljam da je to zbog toga što ovaj album ne pripada nekom jasno definisanom podžanru metala, već je čitav ovaj bend priča za sebe. Svemu tome dodatno doprinosi i to što je od samog početka ova ekipa imala problem sa postavom, pa je umesto jednog glavnog vokala, ovde gostovalo više pevača, što je s jedne strane dobro, jer album samim tim dobija na šarenolikosti, ali s druge strane i sputava bend, jer ipak je albumu ovog kalibra trebao jedan pevač, iz prostog razloga što se većina slušalaca najviše veže za vokale. Međutim, to ne menja činjenicu da je Snakenest obavezno štivo za svakog ko iole prati domaću metal scenu. Album na kome se nađu takvi hitovi kao što su naslovna „Snakenest“, „Diamond Gates“ ili kolosalna „The Word and the Void“, ne može da bude ništa drugo do masterpiece. Nadam se da Superhammer neće ostati na ovom jednom albumu i da će na sledećem tek pokazati svoju veličinu.

Terrorhammer – Under the Unholy Command (Deathrune, 2015.) – recenzija

Prvo bitnije izdanje ovog benda je bio je EP Vintage Black Mass, i sećam se da sam bio oduševljen prezentovanim kvalitetom. Posebno mi je bilo drago što su na tom izdanju učestvovala i dva muzičara iz Kragujevca, Stefan Todorović (Gorgoroth, Triumfall) i Vuk Milanović (Dishumanity). Međutim, ubrzo posle toga su i jedan i drugi napustili bend i pomislio sam da je sa ovim bendom gotovo. Ali, kako to obično biva, zajebao sam se, jer je Terrorhammer objavio jedan od najboljih albuma koje sam ikada čuo na domaćoj sceni. Šta reći za takvu albumčinu kakav je Under the Unholy Command? Iako se oni žanrovski karakterišu kao Black/Speed/Thrash, na gomili pesama imaju sjajne heavy metal rifove, ali one najprljavije, bez mnogo proseravanja, nego pravo u facu, kako i dolikuje bendu ovakvih zvučnih karakteristika. Pesma „Graveyard Witch“ zvuči kao idealna kombinacija NWOBHM i ranog Venoma. Od favorita bih naveo još „Necro Speed Megalomania“, „Dawn of the Pentagram“ , „Blood for the Countess“, u stvari šta i ja serem, preslušajte slobodno ceo album, nećete se pokajati. Ovaj album nisam mogao da preslušam od početka do kraja, jer se dešavalo da pojedine pesme vrtim u krug po 5-6 puta. Eto toliko je dobar… Što se mene tiče, ovi momci su prešli igricu, posle ovoga mogu i da batale da sviraju, jer ako ponove ovako dobar album onda će mi definitivno postati omiljeni domaći bend koji još uvek aktivno svira. Jedini bend koji me je za nijansu više oduševio od Terrorhammera je Evil One iz Kragujevca, ali pošto oni više ne sviraju, izabrao sam da stavim Terrorhammer na ovu listu.

Komentari