Kao što se lako može zaključiti iz pozitivnog tona koji provejava celom ovom recenzijom, Grob je za mene još jedna u nizu pobeda za Consecration… možda čak i najbolji deo troalbumske sage, ali o tome ću ipak podrobnije odlučiti kad vreme kaže svoje i sva se muzika slegne

Moram priznati da mi nije uvek prijatno da se prihvatim zadatka da napišem nešto o beogradskom triju Consecration, i to ne samo što poznajem Danila Nikodinovskog pa je u pisanje neumitno uvek umešana lična crta (koliko god se ja trudio da ne bude tako), već prevashodno zbog toga što Consecration smatram jednim od najboljih bendova koji su se bavili žestokim zvukom na našim prostorima i jednim od retkih čije diskove ubacujem u plejer zbog čistog slušalačkog zadovoljstva, a ne recenziranja, glupih termina poput podrške sceni ili čega već. Ova dva faktora isprepletana uvek daju otežan rad na objektivnom/kvalitetnom recenziranju ali na sreću, Consecration se već dovoljno nametnuo svojim radom da moje pohvale ne izgledaju kao nesuvislo uvlačenje ili prazne reči, već izjave koje imaju potporu koju će naći svako ko se prihvati slušanja njihovog petog studijskog albuma pod nazivom Grob.

Treba odmah na početku reći da je Grob završni deo trilogije albuma koju još čine izdanja iz 2013. Cimet i Univerzum zna, svi zajedno su kreirani i snimljeni u istoj sesiji ali je bend pametno odlučio da je data količina muzike jednostavno previše za odjednom svariti pa ih je podelio na tri celine koje su izbacivane u adekvatnim vremenskim razmacima. Prethodna dva albuma su objavljena u fizičkom obliku za hrvatski Geenger Records, ali Grob je nažalost moguće pribaviti samo u digitalnom obliku preko BandCamp stranice, što meni kao strastvenom kolekcionaru uopšte nije drago – pretpostavljam da bend nema interesa da radi diskove u ovo internet vreme kao i da ljudi jednostavno nisu više zainteresovani za kupovinu muzike u fizičkom obliku, ali i dalje mi je žao što neću moći kopiju Groba pridružiti na polici Cimetu i Univerzumu i fino kompletirati trilogiju. Na svu sreću vinil manijaka, izgleda da će Grob biti odštampan na ploči, pa eto bar sreće za ljubitelje revivala tog nosača zvuka.

Kad smo već kod tehničke strane izdanja, mogao bih ovde napomenuti da je za miks Groba bio zadužen Aaron Harris (Isis), a master je odradio James Plotkin (Khanate) što je, imajući u vidu muzički univerzum (sic) u kome Consecration orbitira i samu Danilovu fascinaciju zvukom kao zanimanjem, ogroman kompliment i potvrda kvaliteta puta na kome se momci nalaze. No da za sada ostavimo tehnikalije po strani i bacimo se na najbitniji aspekt Groba koji nas u suštini sve zanima, a to je muzika…

consecration

Prethodna dva albuma Cimet i Univerzum zna, iako su bili odlični takvi kakvi jesu, su imali osobinu da svaka pesma priča svoju priču. Jasna distinkcija u emociji između bukvalno svake od numera sa ta dva albuma je bila osetna ali što se tiče albuma Grob sasvim druga priča je u pitanju. Pretpostavljam da je to svesno i namenski urađeno, ali prosto se može osetiti da Grob ima čist albumski flow – ceo teče kao jedna priča u više-manje istom tonu i emociji iako su naravno pesme različitih aranžmana, tako da je jak osećaj starih vremena kada se pazilo na ovakve stvari sveprisutan tokom celog slušanja albuma. Možda je to smešno u vremenu YouTube preslušavanja muzike, ali nekad je album zaista bio kao knjiga, priča čija se nijedna stranica ne preskače, već se upija svaki ton i ja kao neko ko je upamtio takav poredak mogu samo da pozdravim ovakav pristup, i sa druge strane upišem ogroman plus, jer takve stvari čak iako se žele, ne mogu baš tako lako da se samo odrade, već je potrebno ogromno iskustvo da sve funkcioniše kako treba. Consecration su se time još jednom pokazali kao ozbiljan bend ovom stavkom u mojim očima.

Što se tiče samog stila zastupljenog na albumu, mogu reći da nema nekih preteranih iznenađenja, dakle to je stoner / sludge / progressive zvuk koji Consecration tretiraju već godinama na svojim albumima. Ovaj progressive tag mi je doduše malo klimav u sintagmi, mnogi ljudi ga kače za bend Consecration, ali to ne treba da znači da se ovde očekuje kakvo Dream Theater tehnikalisanje, već radije nejebanje žive sile, razmišljanje van ustaljenih šablona i neočekivane strukture pesama. Takođe bi mogao rešiti situaciju opisa kačenjem post metal taga za Grob, ali opet moram priznati da se Consecration svojom mjuzom pozicionira negde dalje od bendova tipa Rosetta, Mouth of the Architect, Minsk i sl., koji upadaju pod ovaj kišobran. Kad čovek sluša navedene bendove, prosto oseća da su oni samo uzeli Neurosis i Isis kao polazne tačke na kojima grade svoj zvuk bez velikih ispada, dok je sa Consecration druga priča. Da li je zbog toga što znam da svi članovi benda imaju izuzetno eklektičan muzički ukus i naslušani su svega i svačega pa sam zbog toga pristrasan, tek, ja mogu da čujem paletu različitih stilova u Consecrationu, tako konkretno i na Grobu, čije pesme ne upadaju u zamku jednostavne quiet/loud izmene intenziteta već imaju šta da ponude. Uzeću, recimo, naslovnu pesmu za primer koja sve do bučnijeg dela neodoljivo vuče na Anathemu (period oko Eternity albuma) proturenog kroz Consecration filter, dakle malo prljavije i sa polaganjem svih snaga na ogoljenu emociju. Lični favorit na albumu mi je „Ejmi (1983-2011-201?)“, dvanaestominutni epic closer albuma koji privodi priču kraju na katarzičan način kao što je to uradio „Đavo nije urban“ na .avi, a diskretna ali božanstvena melodija koja se provlači kroz pesmu objašnjava priču o emociji koju sam malopre pomenuo na najbolji mogući način. „Sećanje na Ameliju“ je petominutni lagani instrumental koji povezuje dve celine albuma u smislenu priču i omogućava preko potreban predah slušaocu, praksa koja nije novitet na Consecration albumima, ali kao što sam već rekao, ovaj put znatno tečnije odrađena. Prve dve pesme, „Debeli Leptir“ i „Sheed“ su brutalniji sludgy udarci naizgled jednostavne strukture, ali kad se čovek malo udubi shvata da su obe pesme u stvari veoma haotične i vrtložne.

Ovde bih takođe napomenuo još jedan detalj: verni svojoj tradiciji pozivanja vedeta domaće rock scene na gostovanje, Consecration su ovog puta izabrali Vladu Jankovica Džeta radi naracije teksta iz Lavkraftovog Nekronomikona na otvaranju „Debelog Leptira“ i moram priznati da mi se ovaj put nije svideo takav segment u pesmi. Vlada Džet jeste legenda koja je nemerljivo zaslužna za razvoj srpskog rocka, ali njegova naracija ovde zvuči nekako van konteksta a i on sam svojim akcentiranjem deluje kao da nema pojma šta čita i šta se tu uopšte dešava. Na svu sreću, dati deo pesme ne traje dugo i ne kvari ukupnu sliku o albumu preterano.

consecration-vlada-dzet

Bottom line: kao što se lako može zaključiti iz pozitivnog tona koji provejava celom ovom recenzijom, Grob je za mene još jedna u nizu pobeda za Consecration… možda čak i najbolji deo troalbumske sage, ali o tome ću ipak podrobnije odlučiti kad vreme kaže svoje i sva se muzika slegne. Biće zanimljivo videti gde će se Consecration kretati dalje od ove tačke i koji će zvuk rešiti da istraži, no u svakom slučaju, podržite Grob – nabavite ga, poslušajte, zaista vredi i biće sasvim sigurno najozbiljniji kandidat za album godine u srpskom teškom zvuku.

Spisak pesama:

1. Debeli leptir
2. Sheed
3. Sećanje na Ameliju
4. Grob
5. Ejmi (1983-2011-201?)

Consecration - Grob
Produkcija91%
Originalnost92%
Vizuelni faktor80%
Uverljivost90%
88%Finalni utisak

Komentari