Na koncu, mogu da kažem samo da je Tales of Glory izvanredan album, čija snaga pre svega leži u brižljivo komponovanim pesmama, koje imaju početak, sredinu i kraj. Epic/heavy metal sada ima u svojim hronikama upisan još jedan bend, koji uz lazarevački Claymorean, fenomenalno predstavlja žanr kako na domaćoj, tako i (bar se nadam) na globalnoj sceni
  • Žanr: Epic / Heavy Metal
  • Izdavač: Adv. Promo / RTR Records, 2022.
  • Web: Facebook
  • Piše: Igor Stanić

Oathbringer je skupina čije je ime jedina stvar potrebna da se donese zaključak o njihovom žanrovskom opredeljenju. Za slučaj da nekome nisu poznati lik i delo Brendona Sandersona, ako takvih među svetom koji prati epsku fantastiku još uvek ima, reći ću samo da je svaka sličnost imena benda sa nazivom treće knjige iz Arhiva olujne svetlosti namerna. Shodno tome, teme kojima se Oathbringer bave su skup motiva iz iste branše, koje svi toliko volimo. Kada je bend ovakvog profila u pitanju, drugačije i ne može. Niti treba. Na nesreću, knjiga Oathbringer nije trenutno izdata u Srbiji, zbog čega publika koja prati Sandersona pije lekove za smirenje, mada čisto sumnjam da je BrendoSendo (od milošte) potrešen ovom činjenicom, imajući u vidu uspešnost njegove poslednje Kickstarter kampanje i popularnost koju uživa. Zapravo, uz supersporog G. R. R. Martina (priča za neku drugu priliku) verovatno govorimo o najpopularnijem piscu epske fantastike našeg doba.

Za razliku od Sandersona, Oathbringer tek počinju intenzivnije da rade na svojoj, uslovno rečeno, karijeri. Prvi ozbiljniji korak u tom questu je Tales of Glory. Njuška koju odmah prepoznajemo u bendu, bilo da je reč o pojavi ili glasu, je gosn. Miloš Stošić, odveć poznat na sceni kao frontmen bendova Deadly Mosh i Motorcharge. Sjajan pevač u svakom smislu, Stole se u Oathbringeru nalazi stoprocento na svom terenu, a ono što ovu personu karakteriše je da čovek ume da ispriča priču na pravi način, neusiljeno i u službi pesme, dok istovremeno zadržava sopstveni identitet i prepoznatljivost kao umetnik. Da budem iskren, teško da bi bilo ko na ovim prostorima i mogao da uradi bolji posao za Oathbringer po ovom pitanju. Čak sam mišljenja da je neko drugi ispred mikrofona, ove pesme možda i ne bi ostavljale ovako snažan utisak. Doduše, priče koje pripoveda su mahom ispričane stotinama puta, tako da teško tu može da se napiše neki tekst koji bi odskočio od proseka i dao neku novu dimenziju svemu, ali, sam po sebi se nameće zaključak da je to sekundarna stvar u nastajanju Tales of Glory. Bukvalno, barem iz mog ugla, moglo bi se reći da je ovaj album proizvod savršene neoriginalnosti iznešene na najbolji mogući način. „Moria“ (sada jasno o čemu pričam?) je moj apsolutni favorit i pravi primer svega gore nabrojanog, jer je pesma u kojoj epska atmosfera ToG dolazi do vrhunca. Još jedna stavka, vrlo značajna kako za bend, tako i za album, je totalno odsustvo patetike u načinu pripovedanja. Nema nepotrebnog prenemaganja i instrumentalne masturbacije koja prečesto guši bendove u 21. veku. Ovo je OLD SCHOOL HEAVY METAL po sve i jednom znanom kriterijumu. Ništa aluminijum, ništa ugljenična vlakna, ovde pričamo o pravom i istinskom čeliku.

Ništa aluminijum, ništa ugljenična vlakna, ovde pričamo o pravom i istinskom čeliku

No, kada je ovaj trve/old school pristup u pitanju, tendencija postoji da se isti koristi kao izgovor za sitne propuste koji se potkradu u toku realizacije materijala, bez obzira da li je bend na kraju njih uopšte i svestan ili ne. Kada se sound posmatra sveobuhvatno, on nije ni bolji, ni lošiji od proseka svetskih bendova iz miljea epic/old school heavy žanra. Marko Petković, momak zadužen za kreiranje zvučnog identiteta Oathbringera, je uradio više nego korektan posao generalno, sa vrlo dobrim, tj.odlično upakovanim orkestracijama (kada ih ima), odličnim učinkom kada su vokali u pitanju, ali mediokritetnim gitarama, koje su malko kilave i anemične, tako da kažem. Iz solaža, koje su isto tako lepo zamišljene i ne baš najsrećnije realizovane, mogu da zaključim (pretpostavim bolje rečeno), da je verovatno postojalo odsustvo čvrste ruke producenta tokom snimanja, koje bi gitarošima, koji vrlo često ne vide probleme te prirode, ukazali na tehničke, sviračke i autorske propuste. Ovde je verovatno, na sreću bez većih i bitnijih posledica, plaćen danak neiskustvu rada u studiju, pogotovo ako su gitare eventualno snimane u kućnim uslovima, što je u ovoj eri tehnološkog napretka vrlo izvesno. Da li su moja nagađanja bila tačna, saznaću verovatno po objavljivanju teksta recenzije, jer čisto sumnjam da je u prirodi gitarista da ovo pitanje ostave otvoreno. No, bilo kako bilo, ovo ima i jednu pozitivnu stranu, a ona bi bila da je ostavljeno dovoljno prostora za napredak na nekom budućem izdanju. Mada je to sa Šumadincima iz KG vrlo škakljivo pitanje, pogotovo kada je Priestkiller u jednačini, jer je kristalna kugla i spretan operater natprirodnog inventara potreban da se predvide razmaci između izdanja njegovih bendova.

Još jedan dobar potez sa njihove strane je promena omota, čija je finalna forma sjajna, a za to je zaslužan Velio Josto, umetnik sa zavidnom biografijom i renomeom. Neki prethodni najavljivani pokušaji su u najmanju ruku bili zadivljujuće loši, da je sam tadašnji izbor benda izgledao kao šala, ali ovaj izabrani artwork na pravi način zaokružuje doživljaj ToG.

Oathbringer

Na koncu, mogu da kažem samo da je Tales of Glory izvanredan album, čija snaga pre svega leži u brižljivo komponovanim pesmama, koje imaju početak, sredinu i kraj. Epic/heavy metal sada ima u svojim hronikama upisan još jedan bend, koji uz lazarevački Claymorean, fenomenalno predstavlja žanr kako na domaćoj, tako i (bar se nadam) na globalnoj sceni. Claymorean su poslednjim albumom uradili dosta, za Oathbringer bitka tek predstoji, ali su oni dobro naoružani odličnim materijalom. Imao sam prilike da ih gledam i slušam uživo na FSP-u prošle godine i na moje zadovoljstvo, publika ih je jako dobro prihvatila. A kako i ne bi, kada su svirkom, stavom i stajlingom adekvatno prezentovali kako sam bend, tako i materijal sa ovog izdanja.

Dakle, predispozicije postoje, pa da vidimo. Sanderson bi bio ponosan. Valjda.

Oathbringer – Tales of Glory spisak pesama:

1. Arrival
2. Odin’s Call
3. Hail to the King
4. Stand or Fall
5. Alone in the Night
6. The Ring
7. Shayol Ghul
8. Moria
9. Under the Spell (Bonus Demo)

Oathbringer - Tales of Glory
Produkcija71%
Originalnost73%
Vizuelni identitet82%
Uverljivost96%
81%Finalni utisak

Komentari