Dead Can Dance u Beogradu

(FOTO) Noć kada su mrtvi zaplesali

Dead Can Dance su ponovo posetili Beograd. Tri godine nakon rasprodatog Sava Centra preselili su se u Štark Arenu i održali odličan koncert.

Dead Can Dance su legendaran bend koji su uz Cocteau Twins izgradili celu scenu unutar svog univerzuma koji se, opet, izgradio oko 4AD diskografske kuće. Iako su se Cocteau Twins najviše muvali oko ethereal žanra, Dead Can Dance su išli dalje i zanimali se za orkestracije, a pre svega gotiku i darkwave, i nešto što će se kasnije zvati world music.

Sâm početak koncerta je bio jedan od jačih utisaka. Kad se iz suvoparne svakodnevnice uđe u mrak i počne „Yulunga (Spirit Dance)„, ta napetost ulaska u hram i osveštavanje prostorije je popriličan kontrast u odnosu na sve ono što je prethodilo tom trenutku tog dana, siguran sam, svim prisutnima u sali. Vokal Lise Gerrard nas vodi pravo u svet gde mrtvi mogu da plešu.

Atmosfera se menja već sa sledećom pesmom: istočnjački šarm uvodne pesme nestaje, jer Brendan Perry uzima buzuki, svira jedan ton u pravilnom ritmu, selimo se u Grčku, došli smo po amneziju. Napetost nestaje, na moru smo, usamljeni hašišar Brendan nas je spasio frke.

Treća pesma, opet se menja atmosfera. Lisa preuzima glavni vokal, a spotlajt krade bubnjar svojim Godflesh aranžmanom na bubnju, sviran mekano. Atmosfera je ponovo Grčka/Mediteran, ali ima taj neki mračni twist ranog Dead Can Dancea. „Mesmerism“ je jedna od najstarijih pesama večeras, i jedan od prvih hajlajtova koncerta. A tek je počelo.

Lisa odlazi sa bine, a bubnjar nastavlja da pleni svojim umećem: nešto što u modernoj muzici može ‘ladno da se pusti sa matrice on čovek svira svaki udarac, bilo da je u pitanju Gene Hoglan patern na bubnju sa dve ruke na rajd čineli (sviran mekano), sa sve hendklepom na kraju svakog paterna. Ludak. Brendan nas uljuljkava sa „The Ubiquitous Mr. Lovegrove“, plus gothic klavijature galore kraj.

Dinamika između Brendana i Lise je, u najmanju ruku, zajebana. Pogotovo kada je reč o ovakvoj muzici i celom projektu. Oni su svoju romansu okončali 1989, nastavili bend do 1998. kada se bend raspao, i okupili ponovo 2011. Kako bi se postigla ravnoteža i neki ravnomerni pristup koliko će čijih pesama da izvedu, na red dolazi „Persian Love Song (The Silver Gun)“ koju Lisa izvodi solo i pomalo podseća na onu scenu iz Linčovog Mulholland Dr. kada Naomi Watts i Laura Harring dolaze u pozorište. Persijska ljubavna nikada nije objavljena ni na jednom studijskom Dead Can Dance albumu, ali je zato imala svoje pojavljivanje na živom Toward The Within (1994), kao i na Lisinom prvom solo albumu iz naredne godine. Bilo kako bilo, ovakvi dogovori u setlisti moraju biti ispoštovani kako bi obe strane bile zadovoljne.

No, kada krene „In Power We Entrust The Love Advocated“, to je već ozbiljan hajlajt koncerta. Originalno objavljena 1984. na Garden Of The Arcane Delights mini albumu, to je jedna od pesama koja je zadužila celu gothic scenu. Holandski heroji The Gathering sa šarmantnom Anneke van Giersbergen na vokalu imaju divnu obradu te pesme iz 1997. i svog najboljeg perioda. Pesma je koncentrisana epska melanholija, sa Brendanom koji svira odjavnu temu na gitari u maniru koji bi možda i Alcest odsvirali („svira isti reverb k’o ja dajem ruku“).

Sledi „Avatar“, još jedna sa Spleen And Ideal (1985) albuma, Lisa preuzima, da bi se onda sa „The Carnival Is Over“ fokus vratio na Brendana. Into The Labyrinth (1993) je najzastupljeniji album večeras. Noćas Karneval ima neki slatkast aranžman sa zvončićima, ali triangl trijumfuje na kraju. No, ta prva dva akorda koji vaspostavljaju atmosferu takođe su bili inspiracija za jedan dobar bend iz gothic sveta, i to je sve o čemu mogu da razmišljam kako koncert odmiče: na koliko je samo ljudi na svetu uticao ovaj bend, na ljude iz svih sfera umetnosti.

Sledi „Cantara“ i to je definitivni vrhunac koncerta za mene, a po ovacijama i dužini aplauza nakon pesme, verovatno i ostatku auditorijuma. Jednostavno je – ako vam ikada treba samo jedan definitivni Dead Can Dance album, onda to mora da bude Within The Realm Of A Dying Sun (1987). Na tom albumu je sve savršeno, sve rečeno, nema jednog tona viška. A kako je ovo ipak Srpski Metal Portal, odgovorno tvrdim da je za metalce, gotičare i gotik metalce, baš taj album najbolji kao polazna tačka za upoznavanje sa bendom. Godine 1997. se kroz metal svet govorilo o bendovima Arcana, Stille Volk, Elend, Amber Asylum koji su baš taj album navodili kao glavnu inspiraciju i kroz te bendove i eventualno još In The Woods… i orkestracijama na Omnio albumu, moglo se penetrirati kroz tu zavodljivu maglu ambijentalnog gotika. Negde u podsvesti sam priželjkivao da će bend možda večeras izvesti „Dawn of the Iconoclast„, no, to je svakako nemoguće; Lisa nije ni u kondiciji ni u godinama da preživi intenzitet izvođenja jedne takve numere, ali sama činjenica da takva pesma postoji u nečijoj diskografiji je dovoljna da se bend upiše u anale muzike.

Usledio je deo koncerta gde je atmosfera morala malo da opadne, mada segment „Dance of the Bacchantes“ (Dionysus, 2018) jeste gotivan (opet se Brendane drogiraš po Grčkoj, no poštujem! odlična kuhinja, najbolje more i umetnost nerada), a Bylar je jedan od retkih momenata gde Lisa i Brendan pevaju zajedno. Regularan deo koncerta su znalački zatvorili sa „Black Sun“ (Aion, 1990) i „The Host of Seraphim“ (The Serpent’s Egg, 1988). Ova potonja tačno gađa onu Dead Can Dance žicu koja ima auru mistike spiritualnog i religioznog.

Bis je počeo Decom sunca sa jako dobrog povratničkog Anastasis (2012). Lisa je preuzela sa „The Wind That Shakes The Barley“ (nisam fan), da bi zaokružili sa „Severance“ (čak je bila emitovana u jednoj epizodi Poroka Majamija).

Nazvati ovakav koncert spektaklom bilo bi senzacionalistički i zapravo neumesno; Dead Can Dance se bave nekom formom umetnosti koja deluje i izgleda jako lako, dok gledaš kako oni to rade, a zapravo je vrlo specifično, i u svoj toj nepretencioznosti jako originalno. Tanka je linija između tog nekog seljakluka u koji new-age i world music mogu da skliznu, i fine mere u kojoj se ti elementi inkorporiraju. Ne postoji još jedan bend na svetu kao što su oni i svakako im hvala što njihov karneval još uvek putuje.

Setlista:

1. Yulunga (Spirit Dance)
2. Amnesia
3. Mesmerism
4. The Ubiquitous Mr. Lovegrove
5. Persian Love Song (The Silver Gun)
6. In Power We Entrust The Love Advocated
7. Avatar
8. The Carnival Is Over
9. Cantara
10. Opium
11. Sanvean
12. Dance Of The Bacchantes
13. Bylar
14. Black Sun
15. The Host Of Seraphim
bis:
16. Children Of The Sun
17. The Wind That Shakes The Barley
18. Severance

Komentari