(VIDEO, FOTO) Riverside u Beogradu: Oaza u pustoši

Posle zimskog zatišja polako je vreme da se uz večito agilne MM Concerts & Serbian Hellbangers uđe u vatrenu prolećnu koncertnu sezonu (znam da je kalendarski još uvek zima, ali složićete se da lepše ovako zvuči). Zaista se mora priznati da će ovaj mart ostati zabeležen zlatnim slovima u priči srpske metal scene jer nas čeka ni manje ni više nego pet koncerata u periodu od manje od tri nedelje: nešto što je svojstveno zemljama daleko razvijenijim od naše, ali ako se po jutru dan poznaje biće to veoma berićetan mesec.

Prva stanica na ovom toboganu različitih događaja se odvila sinoć u Domu omladine gde nas je po drugi put posetila poljska vedeta prog rock zvuka Riverside. Njihov prvi nastup u glavnom gradu odigrao se u klubu Fest pre šest godina i iako je on tada bio prepun, moram reći da sam se pomalo zabrinuo da će velika sala Doma omladine biti možda preveliki zalogaj za njih. Na svu sreću, u ovom periodu je Riverside izgleda postao još veći bend, pa je solidno popunjen prostor (oko 300 duša) bio spreman da ugosti ove magove moderne progresivne scene.

Ipak, pre glavnog jela red je da se ispoštuje zagrevanje koje je pripalo holandskom prog sastavu Lesoir, i mogu reći odmah na startu da je ta pozicija na kojoj su nastupili apsolutno zaslužena i ne vidim da će se u skorije vreme nešto menjati u njihovu korist, bar na osnovu onoga što je prikazano sinoć. Lesoir, koje je naša publika upoznala prošle godine, predstavio je u nekih pola sata svoju apsolutno bezbolnu prog rock varijantu koja je bazično blaga i melanholična, ali za razliku od glavnog benda, ne uvlači u svoj svet već čisto, bez ikakve uvrede i izazivanja vrši svoju funkciju.

Dve devojke u bendu, od kojih je jedna na glavnom vokalu, lako će podsetiti slušaoce na školu sličnih grupa iz njihove domovine koju je pokrenuo legendarni The Gathering davnih devedesetih, mada ipak Lesoir je miljama daleko od visina koje su pomenuti znali da dodirnu. Sve u svemu, jedno neuvredljivo i nenametljivo iskustvo koje ipak ne dotiče tamo gde treba, da se izrazimo pristojno.

Sa neznatnim kašnjenjem na binu stupa glavni bend, i mora se odmah u startu napomenuti da je prava sreća što uopšte možemo da ih slušamo uživo posle svega. Naime, svi fanovi benda su upućeni da je Riverside zadobio strahovit udarac 2016. kada je jedan od osnivača, gitarista Piotr Grudziński izgubio život u 41. godini. Zaista velika tragedija, složićete se. Ali davno je rečeno da prava umetnost dolazi iz iskrenih emocija a retko ko ih je imao toliko u navedenom periodu kao ova poljska trojka. Na svu sreću, rešili su da negativan događaj pretoče u novu emociju koja je proizvela izvrstan album Wasteland iz prošle godine – prema mnogima pravi povratak benda u formu posle par malo slabijih izdanja. Riverside je na promotivnoj turneji za ovo izdanje rešio da poseti Srbiju i ceo događaj je u okviru navedenih okolnosti imao jednu ekstremno emotivnu notu koja se prosto mogla seći nožem od samog početka. Ovde moram pomenuti da je sam vođa benda Mariusz Duda napomenuo na samom početku da Riverside nije Dream Theater tip benda, već da su oni tu da sviraju pesme, a po meni najjače oružje samog benda je oduvek bila ta obogaljujuća emocija koja čini da se slušalac prosto ogoli pred bendom, sva oružja padnu i ostaje samo da se uplovi u magični svet koji proizvode, što se sinoć manifestovalo u svoj sili i slavi.

Možemo napraviti malu digresiju ovde i osvrnuti se na tehničke detalje koji su očigledno sekundarni u celoj priči, ali kojih nimalo ne manjka: sam zvuk je doveden do perfekcije, kao mleko – možda bih eventualno voleo jače i masnije gitare u žešćim segmentima, ali iskreno, ovo je već sitničarenje, jer se apsolutno svaki instrument na bini čuo kristalno jasno. Sam bend sastavljen je od vrhunskih majstora na svojim instrumentima i ako to želite, udubljivanjem u muziku možete naći dosta tehnički zahtevnih detalja koji nisu sami sebi svrha, već služe da obogate njeno veličanstvo Pesmu i učine je zanimljivom – oruđe, a ne krajnji cilj. Ovde treba pomenuti da je bend imao nepriliku sa prevozom mercha i svetla, naime, isti je ostao zaglavljen negde u Srbiji i stigao je pred sam kraj koncerta pa je bend bio prinuđen da koristi binsko osvetljenje samog doma a ponuda diskova koja je stigla kasno se doslovno razgrabila kao da su je poklanjali, što je svakako vrlo pohvalno.

No, da se vratimo na predivnu priču koja se sinoć pričala, jer ja ovaj događaj ne bih nazvao običnim koncertom, već pripovetkom koja je ubacila slušaoca u svoj svet i nije ga puštala do samog kraja. Bar znam da je meni tako bilo… Pri samom početku koncerta izdvojio sam se i pustio da me Riverside muzika ponese gde hoće, u svoj unutrašnji svet i suoči sa samim sobom. Moram reći na ovu temu da mi zaista nije jasna priča, zezanje i neobavezno ćaskanje koje narušava tok koncerta ovakve muzike čega je sinoć bilo, ali na sreću ne u tolikoj meri, pa se moglo naći mirno mesto za uživanje. Setlista se znatno oslonila na aktuelni pomenuti album Wasteland što meni nikako nije bio problem, jer isti smatram izuzetnim uratkom, uz šaranje kroz sve albume karijere (preskočen samo Shrine of New Generation Slaves iz 2013. što mi nije smetalo, jer isti smatram možda i za najslabiji Riverside album), a lični vrhunac su mi bile numere sa legendarnog debija Out of Myself.

Bend se očigledno odlično zabavljao na sceni, a publika iznenađujuće vatreno podržava dešavanja na bini tako da je jasno: Riverside je ime koje je dostiglo jak renome u našoj zemlji. Sam bend se odužio fanovima poštenim trajanjem koncerta od preko dva sata, tako da verujem da niko nije otišao nezadovoljan sinoć, a Duda je na kraju koncerta rekao da sledeće godine očekujemo balkansku turneju čija će Beograd biti stanica, tako da možemo unapred da se radujemo još jednom susretu s njima.

Sve u svemu, jasno je da je Riverside živ i jači nego ikad, prisustvovalo se sinoć apsolutnom primeru njihove snage i iz ove perspektive kraj se ne vidi – niti njihovoj diskografskoj aktivnosti, niti susretima sa nama.

Komentari