Posle ultra gustog koncertnog marta, april nam je protekao u znatno sporijem tempu: samo jedan koncert stranih gostiju… jedan ali vredan!

  • Nastupili: Marduk, Valkyrja + Attic
  • Lokacija: Dom omladine, Beograd
  • Datum: 24.04.2019.
  • Tekst: Slobodan Trifunović
  • Foto: Slobodan Trifunović
  • Copyright: SMP, 2019.

Vedete švedske black metal scene Marduk su, ako me moja evidencija ne vara, po šesti put pohodili našu zemlju, što je po mom mišljenju zaista stvar za poštovanje. Često se može čuti rečenica od strane naših fanova da ih ne zanima da vide neki bend više puta kod nas jer je to, zaboga, već viđeno, što je po meni zaista nonsens. U Srbiji u kojoj je metal scena bila razorena kao nusprodukt situacije u zemlji, koja je bila žrtva raznih predrasuda zbog kojih su nas mnogi zaobilazili, zaista je lepo videti da nas neko toliko iskreno ceni da nas uvrsti kao redovnu stanicu svojih proputovanja po Evropi. No, u svakom slučaju, nije tajna da je Marduk skupina nepokolobljivih stavova: kad se podvuče crta -najkonzistentniji bend slavnog skandinavskog drugog talasa black metala, bend koji je decenijama izložen najrazličitijim optužbama i koji ni za milimetar nije izmenio svoje stavove zbog njih! Sve u svemu, trupa koja je dokazala na frontu svoja osećanja prema srpskim fanovima i za koju je već sad izvesno da će nas opet pohoditi u budućnosti. Na svu sreću, bilo je i povratne reakcije u vidu prevashodno kupovine karata, pa je mala sala Doma omladine bila sasvim solidno popunjena – što će reći u ciframa oko 250 ljudi je bilo spremno da posvedoči srpskoj stanici pohoda ovog nesvetog trojstva.

Lepo je videti da March of Ash and Rust turneja, kako ju je Marduk nazvao, nije protekla u znaku pay to play bendova koji štrče svojom pozicijom na koncertu, već da je svako ime pažljivo isplanirano i odabrano da bude tu gde jeste s razlogom. Tako bi možda neko nazvao nemačku grupu Attic čudnim izborom za otvaranje ovakve večeri jer što se tiče neučenih ignoranata, heavy metal koji oni sviraju se ne meša sa black ostatkom večeri. Teška greška jer Attic zasniva svoj stil na dijaboličnom nasleđu koje nam je doneo besmrtni Danac King Diamond sa svoja dva benda i njihov pravoverni stav prema iskrenom metal zvuku ide ruku uz ruku sa Marduk vrednostima koje su gajili kroz čitavu karijeru.

Pri samom ulazu u klub, tačno na vreme za početak introa “Iudicium Dei“ koji otvara njihov još uvek aktuelan album Sanctimonious, zatiče nas zaista impresivan prizor: zamračena scena na čijem centru se nalazio oltar prepun demonskih simbola, miris tamjana koji obavija sve okolo i bend koji stupa na scenu sa bazičnim corpsepaintom samo ispod očiju – mora se priznati, prvi utisak više nego pozitivan. Bend odmah nadire sa naslovnicom pomenutog albuma, a priključuje im se na bini i pevač Meister Cagliostro koji je pobo invertno raspeće na spomenuti oltar i sve je spremno da misa počne.

Attic

Gužva još uvek nije bila preterano velika, te sam zauzeo mesto u prvom redu da posvedočim nastupu ovog benda koji sam zaista željno iščekivao, jer sam njihov debi u Beogradu nažalost propustio iz ličnih razloga. Očekivanja jesu bila velika, ali mogu mirne duše reći i da su prevaziđena, jer je Attic odradio nezahvalnu ulogu otvarača večeri na vrhunskom nivou. Spomenuta atmosfera crne kongregacije nije bila razbijena nijednog momenta od strane benda, već samo iskreni crni metal čiste Mercyful Fate škole sipa iz svih oružja. Da, možemo se složiti da je bend pod teškim uticajem više puta pomenutog Danca, ali nismo se nešto naslušali njegovih novih radova u poslednjoj dekadi, a s obzirom na to da se radi o mom omiljenom bendu svih vremena, meni iskreno nikad dosta takvog zvuka… ako se radi kako valja! Attic to zaista donosi onako kako je zakletva položena odavno i tu što se mene tiče dalje diskusije nema. Treba spomenuti da je i zvuk bio izuzetan, svaki instrument se čuo kako treba, a celu priču, naravno, vodi Meister Cagliostro svojom mističnom pojavom i demonskim falsetom. No, nažalost, samo šest pesama je našlo mesta ovaj put u setlisti, a publika je odmah dokazala da je želela još. Ostaje nada da će se Attic što pre opet videti u poziciji koja će im dati više vremena da pokažu šta sve imaju u arsenalu.

Sledeći bend na spisku su Šveđani Valkyrja koji su po mom mišljenju počeli snažno svoju karijeru debijem The Invocation of Demise, koji je svojim zvukom podsetio na najbolje momente različitih bendova iz njihove rodne grude, ali sledeća tri albuma nisu uspela ni izbliza da ponove sličan kvalitet i njihova karijera se utopila u ponavljanje onoga što su veći bendovi tog stila već prikazali na neki inferioran način. Kakvi na albumu, takvi su mi bili i uživo, ukratko rečeno. Četvorka obavijena dimom, ruku na srce, svira pošteno i profesionalno ono što ima da kaže, i klub se savim solidno napunio i fanovi podržavaju ono što je ispred njih, ali džaba kad je tu falilo ono nešto što treba da uzdigne black metal na lestvicu više od čisto kvalitetnog muziciranja. Malo mi je bilo i žao zbog toga, jer je očigledno da je reč o iskusnom bendu koji zna šta radi i voli ono čime se bavi, ali ja jednostavno nisam bio kupljen samim kvalitetom prezentovanih kompozicija. Još mi je više žao što su dobili više vremena od Attic koji su mi bili bolji, te mi se zbog toga sam nastup pri kraju odužio i malo više no što treba, ali čini mi se da sami fanovi nisu delili to mišljenje tako da je bend veoma lepo primljen. Time se Valkyrja po meni sasvim odgovarajuće pozicionirala za mesto koje su zauzeli sinoć: apsolutno je kvalitet tu, ali teško da će se ikad mrdnuti na poziciju koju zauzimaju Marduk.

Konačno, vreme je da se bina zaogrne u gust dim, crvena svetla i da paklena četvorka stupi na scenu da oslobodi pakao po kome su poznati već decenijama. Pre nego što počnem o utiscima, moram reći da mi je ovo četvrti put da gledam Marduk i da nijedan put do sad nisam bio skroz zadovoljan ponuđenim u aspektu zvuka. Jednostavno, uvek se bend pojačavao (ili su ih pojačavali) previše i njihov agresivan stil se pretvarao u kakofoniju buke koja mi je onemogućavala da uživam u bendu koji volim onako kako dolikuje. Sve do sinoć! Marduk odmah udara iz sve snage himnom „Panzer Division Marduk“, i momentalno mi na olakšanje upada u uho bukvalno kristalan zvuk kakav sam iskreno retko čuo u ovoj sali, a posle pređašnjih iskustava nikako očekivao od samih Marduk. No, kamen sa srca momentalno pada i ostaje samo da se spremi na gladno uživanje u ponuđenom a to je zaista bilo mnogo.

Posle spomenute numere, nastavlja se tenkovski baraž sa „Baptism By Fire“ i jasno je da bend nema nikakvu nameru da uzima zarobljenike. Treba napomenuti da Marduk trenutno nema stalnog bubnjara i da je za baterijom bio Simon „BloodHammer“ Schilling (poznat po radu sa Belphegor) koji me je takođe oduševio na svoj način svojim olujno brutalnim stilom, za trunku čak i ubrzao pesme koje su same po sebi vratolomno brze, te mi se odmah nametnula nada da će da se zadrži na bubnjarskom tronu malo više od par turneja. Osnivač benda Morgan i basista Devo oslobađaju Pakao na svojim položajima, a vođa je naravno turobni Mortuus, koji je iznova dokazao zašto se smatra jednim od najboljih frontmena u žanru. Impozantno jezive figure i još grozmornijeg glasa, Mortuus je bez prestanka i ikakvog pada izneo koncert izazivajući čisto strahopoštovanje ponuđenim!

Marduk

Sama setlista je putovala kroz sve periode duge Marduk karijere, pa se našlo mesta za predstavljanje poslednjeg albuma Viktoria, ali bez nekog preterivanja (samo dve pesme) jer je ipak bilo očigledno da se Marduk trudi da bar spomene nešto sa brojnih albuma koje su izdali. Kako je koncert odmicao, sama atmosfera u publici je postajala vatrenija kulminirajući pri samom kraju, a sam bend nije davao poštedu sa svoje strane. Bez suvišnih govorancija i patetičnih uvlačenja, samo brutalni black metal koji ih je nekad davno doveo na poziciju koju uživaju i koje kako izgleda nemaju nameru da se odreknu. Na samom kraju dve drevne himne „Wolves“ i „The Black“ bacaju poslednje bombe na publiku koja slabo posustaje, ali to je bilo to što možda i nije tako loše: 14 pesama u nešto više od sat vremena je sasvim dovoljno za hiper intenzivan stil koji Marduk donose, a neko veštačko produžavanje je moglo dovesti do montonije.

Sve u svemu, po meni je ovo bio apsolutno najbolji Marduk nastup kojem sam imao prilike da prisustvujem, a same predgrupe su odradile svoje baš kako treba po oceni svih. Nesumnjivo, bilo je to izuzetno veče za ekstremne metal fanove, a kao što rekoh, već sad znam da ćemo nekad opet ugostiti švedske vukove na njihovom krvavom tragu.

Komentari