Švedski industrial metal sastav Pain nastupiće 23. novembra u Zappa bazi u Beogradu u okviru turneje koja obuhvata gotovo 20 zemalja. To je bio idealan povod da popričamo sa alfom i omegom ovog projekta, legendarnim Peterom Tägtgrenom.

Kada su dosadašnji utisci sa turneje u pitanju, Peter kaže da je namera cele stvari da se ljudi probude i da vide da se Pain vratio na scenu.

– Mislim da album neće izaći do početka sledeće godine, ali ćemo izbaciti još tri singla pre nego što izađe, a krećemo sa tim sredinom januara pa svake četvrte nedelje. Dakle, imaćemo novu pesmu koja izlazi, i na kraju i ceo album, i onda ponavljamo turneju ispočetka, samo veću i bolju – kaže Peter u ekskluzivnom intervjuu za naš portal.

SMP: Ti si jedini zvanični Pain član i ako se ne varam, tvoj sin svira bubnjeve?

– Da, a on takođe i piše muziku, tako da postaje sve više deo Paina. Napisao je dve pesme za novi album, između ostalog „Revolution“, novi singl.

Šta je sa ostalim muzičarima, oni nisu stalni članovi?

– Da, ali oni su svi već dosta dugo sa mnom. Jonathan Olsson je basista iz Dynazty, a gitarista Sebastian Svalland je u stvari iz benda koji se zove Letters from the Colony, koji ima stil poput Meshuggah. Mi smo dobri prijatelji od ranije, radimo zajedno već pet godina i nadam se da se to neće promeniti.

Pošto si poznat po tome da sviraš dosta instrumenata, da li snimaš sve Pain stvari sam?

– Da, osim bubnjeva, na poslednja dva albuma tačnije. Ali u pesmama koje je Sebastian (Tägtgren) pisao, sam je odsvirao sve instrumente, gitare, klavijature…

U vezi sa COVID-19, želeli bismo da čujemo tvoje mišljenje, kao iskusnog muzičara – koji su trenutno najveći izazovi sa kojima se bendovi suočavaju u post-COVID svetu? Imaš li neki savet za nove i nadolazeće bendove?

– Ne znam. Mislim da je još uvek pomalo teško skupiti ljude u gomile. Čini se kao da su fanovi još uvek malo paranoični oko izlaska napolje, ali ide na bolje. Mislim da ovaj grip za koji kažu da je jako opasan, zapravo nije opasan. To je, po mom mišljenju, samo način za kontrolu ljudi.

Toliko godina si deo svetske muzičke scene, zanima nas odakle crpiš inspiraciju? I šta te i dalje motiviše da stvaraš i sviraš muziku?

– Mislim da uglavnom stvaram zbog sebe samog, jer zaista uživam u pisanju muzike. I nije stvar u tome da pokušavam biti uspešan ili bilo šta slično. Kada pišem muziku za sebe to je zaista kao vid terapije.

Pošto si radio u studiju i na živim nastupima u modernom svetu, koju opremu preferiraš? Da li staru vintage opremu, lampaška pojačala i sve te skupe stvari, ili prihvataš noviji softver, modelere? Da li koristiš neku modernu opremu poput Kempera, Line 6, Helixa ili Fractala, ili preferiraš lampaška pojačala i oldskul način?

– Pa, za Hypocrisy, imam puno vintage analognog hardvera kroz koji provlačim signal pre nego što uđe u kompjuter. Mislim, imam nekoliko 1176, sa kojim dobijam topliji zvuk. I 78-ice. I imam puno Neve pretpojačala poput 1073 i 1081, gomilu tih starih. Tako da prvo provučem signal kroz to, da bih dobio topliji zvuk. Zato šta god da ubacim u kompjuter, isto će se i vratiti. Dakle, ako uradite dobar posao odmah, sa mikrofonima i ostalom opremom, onda ćete imati dobar zvuk. A kada su u pitanju gitare, uvek koristim Marshall za Hypocrisy. Uvek dve ili tri glave za reampovanje. Naravno, prvo koristim neke plaginove samo da postavim gitarske trake i to sa vrlo malo distorzije. Tu se mora biti stvarno precizan. Onda reampujem sve gitare sa gomilom Marshall kabineta, Marshall pojačala i pedala. Imam i Peavey 5150, stari, modifikovan. Ima puno više snage, a distorzija je agresivnija. Ali sa Pain, uvek zapravo koristim samo SansAmp, jer bi sve trebalo da zvuči sterilno. Na novom albumu, zapravo sam uz tipičan Pain zvuk na gitari dodao puno Marshalla preko, da bih dobio više dinamike.

Koji tip Marshall pojačala koristiš, i konkretnije – koji model?

– Lično koristim JCM 800 iz ’86., modifikovan. Mislim da je 2203.

Koliko se sećam, svojevremeno si koristio Gibson Explorer gitare?

– Da, koristio sam ih ranije, sredinom devedesetih. Onda sam promenio tabor i počeo da sviram sedmožičane Ibanez Universe, koje sam koristio na nekoliko albuma. Mislim da je to krenulo još na The Final Chapter. A onda sam 2000-ih sve više počeo da se služim ESP gitarama, na kojima sam radio neke modifikacije i tako je započela i naša saradnja.

Sećaš li se nekog od prethodnih koncerata u Srbiji, bez obzira da li je to bilo sa Pain ili Hypocrisy? Da li se sećaš publike?

– Da, publika je skroz luda, i nama se to sviđa, jer tako i treba da bude.

Za kraj, molim te da pošalješ poruku fanovima u Srbiji.

– Imam da kažem sledeće – kupite karte i dođite, i povedite svoje prijatelje. Nateraćemo vas da ludite najmanje sat i po vremena. Da, i biće veoma intenzivno.

(SMP)

Komentari