Beogradski hc/metalci Violent Chapter takođe su se našli među finalistima Metal Battle takmičenja za 2009. godinu. Tim povodom, popričali smo sa Urošem Aleksićem, bubnjarem ovoga benda, a dok čitate naredne redove, skoknite ovde i obezbedite sebi adekvatnu muzičku podlogu.

SMP: Violent Chapter nije nepoznato ime onima koji iole prate dešavanja na domaćoj sceni, ali nije zgoreg da preletimo biografiju, pa nam izdvoji bitnije momente iz istorijata vašeg benda…

Uroš: Naši počeci vode nazad u srednjoškolske dane, u to vreme smo bili još jedan od lokalnih beogradskih „cover“ bendova koji je svirao sve i svašta. Bend smo tada u osnovi činli Miloš Dimitrijević (bas), Marko Luković (gitara) i ja (bubnjevi). Vremenom se menjao četvrti član, a bend je menjao više naziva i pravaca sviranja. Krajem 2005. godine shvatamo da je vreme za malo ozbiljnijii i autorski rad. U to vreme ni sami nismo znali kuda će to tačno da vodi, samo smo znali da hoćemo da sviramo extremniju modernu muziku. Na zimu 2005. bendu se pridružuje Miloš Srnić (gitara, vokal) a početkom leta 2006. postava se ustaljuje dolaskom Marka Markovića (vokal) i nastaje Violent Chapter. Odmah zatim, sredinom leta 2006. bend odlazi u Smederevo u studio Paradox gde snima svoj prvi EP pod nazivom „Trapped“. Ovaj EP je podeljen u oko 150 primeraka i danas je slobodan za download na našoj myspace stranici. Krajem 2006. i početkom 2007. godine aktivno sviramo po raznim svirkama i festivalima, u i van Beograda. Na leto 2007. bend odlazi u Sentu u studio Chainroom sa Marjanom Mijićem kao producentom snima album prvenac pod nazivom „traces“. Ovaj album je objavljen kao DIY (Do It Yourself) u junu 2008. posle dugog traganja za domaćim izdavačem. Neposredno posle toga Violent Chapter se pojavljuje na Exit08 festivalu na Explosive Metal Stageu. Nakon Exita sledilo je promovsanje albuma i sviranje u što više gradova Srbije. Na zimu 2008. Marko Luković odlazi iz benda i njegovo mesto zauzima Stanislav Šaršanski (gitara) i ova postava je danas aktivna. Nakon promocije u Beogradu usledio je niz svirki po Srbiji u cilju daljeg promovisanja albuma. Danas VC i dalje aktivno svira i radi na pripremama za novi album koji bi od početka 2010. trebao da se snimi.

Metalcore, hardcore, metal… Gde bi smestio tačno Violent Chapter, i da li su vam žanrovske odrednice uopšte bitne?

Ah da, čuveni žanrovi. 🙂 Žanrovska podela nam nije bitna ali nekako moraš da se deklarišeš da bi te oni neupućeni bolje shvatili. Smatramo da ne sviramo metalcore, kao ni čist hard core ili metal. Mi smo mešavina ličnih uticaja hc-a i metala, a kao posledica toga je činjenica da svako u bendu sluša veoma različitu vrstu muzike i samo nekoliko bendova nas donekle povezuje. Naravno, što dalje idemo, ta definicija će biti podložna promeni, novi album će svakako biti drugačiji.

Iza vas je jedan EP, i jedno samoizdanje, pomenuti album Traces. Da li ste se u startu odlucili za self-release varijantu, ili nije bilo zainteresovanih izdavača? Postoji li uopšte domaći izdavač kojeg smatraš dovoljno kvalitetnim za objavljivanje ove vrste muzike, generalno gledano?

Prva ideja je bila da za album nađemo nekoga ko bi ga lepo distribuirao i pomogao nam oko promovisanja. Međutim, sada već dobro poznata činjenica je da u Srbiji nema adekvatnog izdavača za metal. Svi koji postoje ne mogu ništa više i bolje da urade kao mi sami. A da pošto-poto nađemo nekoga samo da bi smo imali neki label logo na omotu i da bi nam disk stajao u IPS-u nema preterane poente. Posle godinu dana rešili smo da sami uradimo omot, diskove i rezanje, tako da je Traces završio kao samoizdanje.

Album ste snimali u Chainroom studiju, kod braće Mijić. Kakve uspomene nosite sa snimanja, da li je finalni produkt u potpunosti ispunio očekivanja?

Ako mene pitaš, studio Chainroom je jedino leglo kvalitetnog metala na Balkanu, a to je potvrđeno već X puta. Marjan i Nikola su strašni momci i fenomenalni producenti! Snimanje tracesa nam je ostalo kao jedno od najlepših iskustava u dosadašnjem poglavlju benda. U dve i po nedelje smo snimali po osam sati dnevno po najvećim vrućinama, zezali se nikad bolje, u nekoliko navrata se zamalo međusobno pobili, a uveče se napijali do besvesti…koliko smo se iscimali, toliko smo i uživali u pravljenju albuma. Finalnim produktom smo tada bili više nego zadovoljni, mada danas uviđamo da je to moglo i bolje sa naše strane. Pre nekoliko meseci mi se javio Marjan: „Eeeee čovo, da vidiš kako sam vam napeglao snimak, zvuči je***e mame!!“. Posle kraćeg objašnjenja sam shvatio da je samovoljno uradio remaster albuma koji zaista zvuči mnogo bolje od onoga što smo mi rezali na diskove. Njegova ideja je bila da taj remaster imamo za slanje van Srbije na recenzije kao poboljšanu varijantu albuma… Šta više reći o Marjanu. Taj remaster sada stoji kao free download na blogu na našoj myspace strani (www.myspace.com/violentchapter).

Kakve su reakcije na ovo što radite, kako u Beogradu, tako i van njega? Koliko ste nastupa do sada imali, i gde ste sve svirali?

Kada smo se prvi put pojavili, naišli smo na veoma dobar odaziv: odmah smo prihvaćeni i kod hardcore publike i kod metalaca. Od onih najtroo fanova metala smo imali i neke negativne kritike na muziku što je sasvim normalna pojava. Danas imamo grupu ljudi koja stalno isprati naše nastupe, ali to su uglavnom kolege iz drugih bendova i uži krug ljudi koji prati tu muziku. Naš cilj je da što više proširimo bazu fanova, a da bi nam to uspelo moramo da sviramo što više van Beograda i naravno van Srbije. Za tri godine smo imali 60-ak nastupa u Beogradu, Pančevu, Nišu, Beloj Crkvi, Bačkoj Topoli, Subotici, Bečeju, Kikindi, Novom Sadu, Vršcu, Somboru, Inđiji, nedavno u Banja Luci… Možda sam izostavio neki grad, ali čini mi se da je to to.

Vizuelni segment vam je, sudeći prema dizajnu omota diska, myspacea i zvaničnog merchandisea, poprilično bitan. Koliko radite na promociji benda, što se tiče kontaktiranja medija, slanja promo diskova, i da li ste orijentisani na inostranstvo, ili i kod nas ima šta da se radi na tom polju?

„Muzika“ treba lepo i da izgleda u kolekciji svakog metal fana. Majica koju će isti nositi treba da privuče druge da ga pitaju „ko su ti sad ti?“. Mi dizajnu omota, majici, nalepnica i merch-a uopšte pridajemo veliki značaj i još uvek nismo u potpunosti zadovoljni istim. Svakim sledećim korakom težimo ka što širem asortimanu merch-a i promo materijala, toga nikad dosta. Što se promovisanja tiče, traces smo razglasili na sve strane koje su bile u domenu naših mogućnosti. Pored zvanične koncertne promocije, u Beogradu smo pravili i medijsku promociju za novinare i recenzente koja je po posećenosti prošla očekivano slabo. Međutim, ta promcija je imala viši cilj u pozadini, a to je da nagovestimo novinarima da neki tamo Violent Chapter tu nešto radi. Za početak, sutra kada ih ponovo pozovemo na promociju nećemo im biti toliko nepoznati. Dalje, ako u Googleu otkucate ime benda, prve tri strane su mahom vezane za isti. Ako se pretraga ograniči na strane na srpskom jeziku, broj strana se drastično poveća. Nije puno, ali od nečega moraš da kreneš. Traces još nismo slali na recenzije u inostranstvo, mada imamo to u planu do kraja leta.

Dosadašnje recenzije – pozitivne ili negativne?

Do sada nije bilo negativnih recenzija. Možda baš tvoja promeni prosek (smeh).

Koliko vremena provodite u studiju za probe, tj. koliko je potrebno vežbati da bi sve bilo uvežbano i „albumski“ precizno?

Ne postoji tačno određeno vreme, bitna je upornost i konstantan rad, mi imamo tu ludu sreću da imamo svoj prostor za vežbanje. Studio smo nazvali Violent Chamber i u njemu se nalazimo dva/tri puta nedeljno da vežbamo i radimo nove pesme. Mnogo smo uložili u to da imamo svoj prostor baš iz razloga da bismo svoje sviranje doveli na adekvatan nivo i nije nam žao ni dinara investicije.

Da se vratimo na detalj iz drugog pitanja… Violent Chapter je sastav koji se kreće linijom koja spaja (ali ujedno i razdvaja) metal i hardcore. Imajući u vidu činjenicu da ste iz Beograda i Srbije, koliko je taj žanr prihvaćen kod domaće publike? Ima li metalaca na vašim svirkama, ili recimo, hipotetički posmatrano, da morate da birate između sviranja na najvećem svetskom metal festivalu ili najvećem hardcore festu, gde biste otišli?

U Srbiji je taj pravac muzike još i solidno prihvaćen u odnosu na ostatak balkanskih zemalja, imam nešto malo iskustva u sviranju po inostranstvu i baš sam tada uvek nosio sa sobom VC disk ne bih li ga nekome „uvalio“ i možda ostvario neki kontakt. Međutim, nisam našao nikoga koga bi to možda zainteresovalo. Kako da nekom, vidno zatucanom, punk ili hard core liku dam disk, kada znam da on sa time ne može ama baš ništa. Za primer, Bugari voršipuju čist hc, slovenci su uglavnom punk rockeri, Mađari su još i podeljeni, ali opet su ili jedno ili drugo… Čini mi se da metal preovladava jedino u Srbiji, Bosni i možda Makedoniji. Tako da je situcija u Srbiji bar na „pozitivnoj nuli“. Na naše svirke dolazi većinom metal publika, a ako me pitaš da li bi smo pre nastupili na Wackenu i Ozz Festu ili nekom hc festivalu, mislim da prva dva pobeđuju bez razmišljanja.

Šta ti se vrti po playeru ovih dana? Mogao bi usput i top 5 omiljenih bubnjara da padne ovde…

Ovih dana baš svašta, A Day To Remember, Strapping Young Lad, Textures, Gojira, Despised Icon, Propagandhi, Strung Out, Meshuggah, Lamb of God, Stone Sour, a pripremam se i za koncert Slipknot-a uz isti . Od domaćih bendova stalno vrtim Draconic, Nothing Left, Nosebleed, Decontrolled, Deadrise… Top 5 bubnjara? Uh… aj’ možda po inspiraciji ovako:

1. Joey Jordison
2. Tomas Hakke
3. Todd Sucherman
4. Chris Adler
5. Jordan Burns

A što se domaće scene tiče, da li imaš nekog favorita među bubnjarima?

Naravno, sviđa mi se harizma i ton Miloša Kovačevića Miće, preciznost Milana Jejine Jekija, uzdržanost i gruv Matije Dagovića Ćaleta kao i brzina Damira Adžića.

Koliko ti je kao bubnjaru bitan tehnički aspekt svirke, virtuoznost i sl. u poređenju sa „straight in face“ ritmovima?

Tehnički deo mi je veoma bitan, mada mi je veoma teško da za vreme nastupa održim kondiciju kao u studiju. Adrenalin kada pukne pravi čuda. Ne smatram sebe virtuoznim sviračem, ali se trudim da svom nastupu ubacim što bolji vizuelni efekat, jednostavno ne mogu samo da sedim i mlatim palicama.

Vezano za live nastupe, vi ste i ovaj put, kao i pre dve godine, nastupili na WOA Metal Battle takmičenju koji je organizovan na nivou bivše Jugoslavije. Prokomentariši ono prvo takmičenje, da li si imao neke favorite, i da li si zadovoljan vašim delom nastupa?

Te godine je bio veoma veliki odziv bendova, takmičenje se vršilo u više gradova koliko se sećam. Posle celokupnog prvog kruga u Beogradu, Draconic su mi ostavili najbolji utisak svojim zvukom i nastupom. Finale je bilo veoma heavy! Međutim, posle nastupa Downstroya, bilo mi je jasno da taj bend ima velike šanse za pobedu, što se posle ispostavilo kao tačno. Što se našeg učešća tiče, mi smo tada bili još uvek mlad bend i nismo očekivali neki uspeh iako smo dobili sve pohvale posle nastupa. Krajnji ishod takmičenja je bio ispravan što se mene lično tiče: Downstroy je pokidao to veče!

A kakvo mišljenje imaš o ovogodišnjem MB-u, uključujući i finalno veče održano 5. juna u Banja Luci?

Na ovogodišnjem takmičenju je bio veoma slabiji odziv bendova nego ranije, mislim da je posledica toga slaba reklama. I mi smo sasvim slučajno videli da je prijavljivanje u toku. U finale su prošli veoma kvalitetni bendovi i sve je išlo svojim tokom. Tanker me je oduvao sa svojom muzikom i nastupom s obzirom da momci dosta kratko sviraju zajedno. Forever Storm svaki put svira kao da imaju metronom u ušima, uvežbanost savršena. Fali im samo malo više aktivnosti na bini, bar za moj ukus, inače je bend spreman, ne za Evropu, nego za svet. Furion sam gledao na YouTube-u pre Banja Luke i odmah shvatio da momci sviraju veoma dobro. Krajnji ishod takmičenja, tj. pobeda Furiona me je iskreno razočarala, jer sam gledao sve bendove skoro ceo nastup i Furion je na mene ostavio najslabiji utisak. Pored dobre svirke, vidi se da im fali iskustvo i da su veoma mlad bend, što recimo nije slučaj Tankera koji jeste da sviraju kratko zajedno, ali zato pojedinačno su dugi niz godina bend muzičari (Forever Storm sviraju dugo zajedno, pa nema potrebe da ih pominjem). Eto ostatak benda i ja smo veoma razočarani takmičarskim delom, dok smo revijalnim (samo sviranje, druženje i upoznavanje novih ljudi) veoma prijatno iznenađeni!

A mišljenje o Banja Luci? 🙂

Banja Luka je stvarno lep grad, žao nam je što nismo imali vremena da ga više obiđemo. Pre svega nam se dopala ljubaznost ljudi koji su nas odmah prihvatili, imali smo osećaj kao da sve poznajemo već nekoliko godina. Naravno, tu su i banjalučki ćevap i čuveni odnos 7:1. 🙂 Sve u svemu, veoma se radujemo ponovnom dolasku, nastavku druženja i širenja metala!

Kakvi su vam planovi sa bendom? Isplati li se gurati ovu priču u zemlji Srbiji?

Planovi se polako ostvaruju: radimo nove pesme i spremamo se za snimanje novog albuma, usput sviramo što više van Beograda. Guramo dalje i guraćemo dokle god verujemo u metal i u ono što radimo. Volja i želja postoje, metal će zaživeti u Srbiji samo ako svi ostanemo dosledni ovome što radimo i podržavamo jedni druge u istim idejama.

Komentari