Iskren da budem, Amon Din je jedan od prvih srpskih metal sastava koji mi se zaista svideo. Bilo je to još na Scream Until YU Like It, Rock Express kompilaciji, gde su Valjevčani bili predstavljeni pesmom Umbra. Prošlo je od tada, evo, devet godina, a ova ekipa je aktivnija nego ikada. Deal sa Legacy Promotion možda je presudan trenutak u njihovoj karijeri, nakon čega su usledile masovne svirke, evropska turneja, a evo i drugi album, Where the Dreams no Longer Exist.

  • Pitanja: Nebojša Lakić
  • Odgovori:  Saša Stefanović
  • Web: Myspace.com/amondin
  • Copyright: SMP, 2009.

SMP: Amon Din je poznato ime i jedan od bitnijih predstavnika srpske metal scene. Da li bi bio ljubazan da naše čitaoce podsetiš kako je sve to počelo, i kakva je situacija sa metal muzikom i bendovima u Valjevu bila u to vreme?

Saša: Počelo je još davne ’94./’95., tada u Valjevu nije bilo skoro nikakvih metal bendova, ako ne računamo Invaziju i Dolar, koji su bliži nekom hard, nego heavy zvuku, bez neke veće podrške državnih institucija koje su se bavile kulturnim uzdizanjem mladih… To nas nije sprečilo da ipak snimimo prvi demo 1996., kod lokalnog harmonika majstora, (jedan jedini studio u gradu u to vreme), i 1997. drugi demo snimak „Live in Central klub“ u klubu u kojem su tada svirali svi bendovi koji su tada značili nešto na mainstream, blues, rock, jazz, pa i underground sceni u Srbiji. Bilo je u gradu dosta bendova u to vreme, ali uglavnom su svi svoj repertoar pravili od 99 procenata obrada, retko ko bi se setio da napravi neku svoju pesmu, ili čak da je snimi, pa makar i na probi. Recimo bend Odiseja, koji je svoju svirku bazirao na YJM wannabe gitarskim deonicama u melodičnijem metal maniru gde je svirao i Nikola (Rajevac) gitarista Amon Dina, i Marko Čeleketić (Moondive), Syndrom, bend u kome je prvi put za bubanj seo Vlada Ružičić (Kebac, Neverne Bebe), svi su tada pravili po jednu dve pesme, poneki snimali i spot, ali sve je to ostalo u senci pesama koje su obrađivali (da ne kažemo skidali). Amon Din je retko kada svirao tuđe pesme, a kada smo ih i svirali to su bile više u fazonu nemamo više svojih, ajd sad nešto na brzinu da spičimo, pa smo svirali Territory, Milk (S.O.D.), Arise, Raining Blood, Symbolic, jednostavno nešto što je moglo da se odsvira bez probe i što svi znamo da sviramo. U to vreme je bilo toliko bendova u gradu da se recimo u pomenutom „Centralu“ napravila svirka gde bi svi odsvirali po tri stvari. Kada su organizatori sabrali bendove i vreme, odlučili su da cela stvar traje dva dana, jer jednostavno u jedan nisu mogli svi da se spakuju. Tanja (Radić), klavijaturistkinja Amon Dina, je tih godina napravila i prvi metal festival u gradu, gde su svirali Psychoparadox, May Result i još neki bendovi koji su tada bili aktivni na domaćoj sceni.

Jedan ste od prvih bendova koji je sa formiranjem „srpske metal scene“ snimio album. Taj vaš pionirski rad ostavio je traga u istoriji, međutim, ako nisam nešto propustio, album nikada nije zvanično objavljen. Zašto?

Album jeste objavljen, prvo u DIY izdanju, na kaseti, u saradnji sa Butcher Soundom, kasnije reizdat u CD formatu za Walk records iz Doboja (BiH). Postojala je opcija da album odmah po snimanju objavi Rock Express, naša saradnja je prekinuta iz manje-više poznatih razloga… Sve to je malo duže trajalo pre svega zbog finansijskih poteškoća, a delom i zbog slabe promocije metal muzike u Srbiji tih godina.

Od melodičnije varijante sa klavijaturama, prešli ste na čisti death metal, znatno ekstremniji nego što je bio na prvom albumu. Da li je to bio spontan razvoj događaja, da li zbog promene postave ili…?

Sa prvim „Dinamoneyezed“, albumom je bend bukvalno krenuo da radi, dosta pesama je puštano na radio stanicama, pre svega na Hitu 202, pesme kao Umbra i Destiny su postale zaštitni znak benda, i kao takve u su objavljene na raznim kompilacijama. Ipak novi članovi u bendu su dobrim delom doveli do spontanih promena, uvek smo bili za eksperimentisanje sa zvukom, svako je donosio neke svoje ideje, tako da su neke pesme, pre svega nastale kao teme sa klavijatura, zazvučale i snimljene bolje bez njih (When the Sky is Bleeding), mada to ne znači da ih nećemo vratiti kao obavezan deo naših nastupa, pogotovo u pesmama sa prvog albuma. Teško je naći dobrog muzičara, inače ih u Valjevu ima dosta, koji bi se odlučio da svira klavijature sa nama, ili bilo kojim metal bendom, uglavnom su im draže tezge i neke tribute varijante, kao i u drugim gradovima uostalom, ali od plana da ponovo ubacimo klavijature kao sastavni deo benda nismo nikada odustali, tako da se može reći da tražimo pravog čoveka (ženu :)) za taj deo svirke…

Amon Din je i više nego aktivan u poslednje vreme, posebno od perioda kada vas je Legacy Promotion uzeo pod svoje, pa ste tako bili u prilici da nastupate sa raznim svetski priznatim metal sastavima, i na kraju se čak otisnete i na evropsku turneju. Kako je došlo do saradnje sa Legacyem, gde ste sve svirali, i kakve uspomene nosite?

Do saradnje sa Legacy Promotion je došlo posle svirke sa bendom Sinister, pre toga smo uglavnom sami sebi organizovali svirke, dosta puta bili onemogućeni da sviramo, bukvalno su nam organizatori otkazivali nastup na dan koncerta, umesto nas bi u poslednjem trenutku uletali bendovi koji su u boljim odnosima sa organizatorima, ali sve se to promenilo kada smo napravili dogovor sa Brankom i LP. Prvi nastup je bio sa Vital Remains, zatim smo svirali sa Morbid Angel, Kreator, na Legacy festu, odsvirali smo i mini turneju sa Vaderom, po Srbiji i zemljama gde nam nije trebala viza. Najlepše uspomene su naravno sa turneje sa Nile, Grave i Belphegor, gde smo u kontinuitetu svirali 15 dana, i uprkos napornim nastupima i putovanjima iz zemlje u zemlju, bez mnogo spavanja, stizali na vreme na zakazano mesto, ispoštovali organizatora turneje, i pokazali da i u Srbiji postoje bendovi sa kojima može ozbiljno da se sarađuje, i nadamo se promenili sliku koju su o ovoj zemlji imali ljudi iz drugih država. Naravno i oni su maksimalo ispoštovali nas, imali smo iste uslove kao i headlineri, u Zagrebu su, recimo, organizatori kasnili sa nameštanjem bine i transportom opreme, i prišli su nam sa pričom da ne možemo svirati, jer bi probili termin za zatvaranje kluba. Reakcija organizatora cele turneje, simpatičnog Poljaka Dareka, je bila tako žestoka, da su se promoteri rastrčali i obezbedili i opremili nam binu pola sata pre vremena, tako da smo imali vremena da se namestimo i da sviramo opušteno. Bilo je na tom putovanju još loših uspomena, ali njih smo brzo zaboravili. 🙂

U periodu između prvog i aktuelnog drugog albuma, rekao bih da ste se „tražili“ sa zvukom, pa je rezultat toga bila i pesma Nebeska Srbija, koja nije baš tipična za vaš zvuk…

Nebeska Srbija je nastala u doba kada smo isprobavali studio Češnjak iz Kragujevca, a što se tiče zvuka, mi nikada nećemo ni prestati da istražujemo. Svi u bendu slušamo razne muzičke stilove, što ponekad dovede i do prepirke, ali uglavnom se na kraju složimo oko bitnih stvari, tako da pesme koje baš i ne idu uz pravac kojem mi pripadamo nastaju iz te raznolikosti. NS je naša prva pesma na srpskom jeziku, tekst je napisan tako da je bilo poželjno da se čuje svaka reč, pa da čak i čovek koji ne sluša ovu vrstu muzike može lako da razume o čemu se tu radi. Malo sporiji tempo ne znači da pesma nema dovoljno energije. Na novom albumu su snimljene dve stvari sa tekstovima na srpskom jeziku, i iako su obe u malo mirnijoj atmosferi, podjednako su snažne kao i ostale pesme na CD-u. Malo smo eksperimentisali i sa neparnim ritmovima, tako da se na novim stvarima mogu čuti i kombinacije 7/8, ili 9/8, sa klasičnim četvrtinskim taktovima, što je karakteristika ovih prostora, koju ćemo verovatno koristiti i na nekim sledećim kompozicijama. Do sada nismo imali šablon po kome radimo pesme, neke su nastale od gitarskih rifova, neke od bubnjarskih ili bas deonica, sada smo pripremili gomilu tekstova, po kojima ćemo raditi muziku, tako da je to svojevrstan izazov u stvaranju novog albuma.

amondin42342

Gde je sniman Where the Dreams no Longer Exist, i koje su bitne informacije koje biste podelili sa nama o celom tom procesu?

Sniman je u studiju Češnjak u Kragujevcu, mada je bio gotov dosta ranije, pesme su snimljene tek 2006. Novac pre svega, kao i mnoge druge okolnosti su uticale na to. Saša Vujić (Vuja KBO), je bio snimatelj i trpeo nas je 15-ak dana. Iznajmili smo kuću blizu njegovog studija, i to nam je uveliko olakšalo posao, nismo morali da se cimamo oko odlazaka u KG, već smo sve vreme bili tamo. Ranije smo imali iskustva sa snimanjem kod Vuje što je pomoglo da ono prođe što opuštenije, jer snimanje albuma ume da bude jako naporno. Vujić odlično radi posao snimatelja, ume da opusti čoveka, što doskočicama, što rakijicom iz tetkine kuće…

Finalni miks rađen je u Americi. Kako je došlo do toga? I usput, postoje li naznake da će album zvanično i biti objavljen u skorije vreme?

Miksovanje smo uradili u istom studiju u kome smo i snimali, i bili poprilično zadovoljni istim, ali na koncertu sa velikanima death metala, Morbid Angel, imali smo čast da upoznamo njihovog tonca i snimatelja Juan „Punchy“ Gonzaleza, kome se naša svirka svidela i ponudio nam je svoje usluge u vidu postprodukcije i remixa u njegovom studiju DOW na Floridi. Malo je reći da smo bili prezadovoljni njegovim poslom, jer je od nas dobio miksovan snimak, koji je nama zvučao dobro, ali kada nam je vratio CD, kao da smo ponovo radili miks, ceo snimak je zvučao onako kako smi mi ustvari i hteli, ali nismo imali mogućnosti, znanja, iskustva da to napravimo. Siguno ćemo i sledeći snimak proslediti Gonzalezu, ali ovaj put ćemo mu poslati instrument po instrument odvojeno po kanalima, čovek je majstor svog zanata, i kupio nas je za sva vremena… Album je zvanično objavljen 1. septembra 2008. pod etiketom Manitou/Thundering Records iz Francuske. Dostupan je u metal prodavnicama širom Srbije, a bogami i po ostatku Evrope.

Koje je tvoje mišljenje o albumu, da li je to – to? Smatraš li da može parirati aktuelnoj ponudi na svetskom death metal tržištu?

Snimili smo album kakav smo zamislili, neke od pesama se nisu našle na njemu, (neki ljudi i znaju koje su, jer su demo snimci nekako procureli u javnost :)) jednostavno smo mislili da ne pripadaju tu, naravno one su spremne za neko sledeće izdanje, verovatno malo drugačije aranžirane, na koje ćete nadam se manje čekati. Death metal tržište je u poslednje vreme puno dobrih izdanja, i drago nam je da se u moru takvih izdanja u recenzijama naš album ocenjuje uglavnom visokim ocenama.

Šta bi istakao kao najbolje momente među stvarima koje album nudi? Da li je to produkcija, kvalitet svirke, ideje, originalnost?

Originalnost je ono čemu smo uvek težili, produkcija je u poslednjih godina toliko napredovala da čak i na osrednjem računaru može da se napravi dobar snimak i kvalitetan zvuk. Svako od nas ima omiljene pesme na albumu, jedan od svetlijih momenata su pesme na maternjem jeziku, koje će, nadamo se, naići na pozitivne kritike slušaoca.

Kad smo kod death metal scene, reklo bi se da je danas, uz thrash metal, jedna od aktivnijih u granicama ekstremnijih metal žanrova. Šta misliš zašto je to tako? Da li je death metal dovoljno popularan u Srbiji?

Koliko god da je u ekspanziji, i dalje je u senci black i goth metala. Inače, niko od nas nema problema sa drugim pravcima u metalu, ako nam se neki bend dopada, slušamo ga bez obzira na to kom pravcu pripada. Ima dosta aktivnih bendova, ali slabo se izdvajaju jedni od drugih. Posećenost na koncertima DM bendova je dovoljan pokazatelj da je pravac aktuelniji nego ikada, ali u odnosu na zemlje koje smo imali priliku da posetimo i sviramo, Srbija je negde u sredini.

Postoje li neki bendovi koje lično preferiraš sa domaće, pa i sa svetske scene? Da li pratite aktuelne bendove, i koliko je današnja ponuda bendova bolja ili gora od one iz prve polovine 2000., posebno kad su naši tereni u pitanju?

Ima i dobrih i loših bendova na domaćoj sceni, kao i na stranoj, ali su retki oni koji ostanu konstantno dobri, nećemo ih imenovati da nekoga ne zaboravimo pa da se naljuti :). Koliko je dobro što ima dosta albuma, toliko je i loše. Što se tiče domaće scene, ponuda je velika, malo njih ima snage da opstane u ovakvim uslovima, ipak u poslednje vreme se stvari malo popravljaju, dosta mladih bendova pravi dobre albume i snimke, tako da se može reći da je situacija bolja, iako se malo koji bend izdvaja svojom svirkom od stranih kolega, uglavnom su to domaće verzije bendova iz inostranstva. Već sam na nekim forumima to napisao, a znaju i ljudi iz tih bendova, Awaiting Fear, Disdained, Daggerspawn su odlični mladi bendovi, koji tek treba da probijaju svoj put i da prođu kroz sve ove stvari koje smo mi prošli, eh da, skoro sam čuo i Ashen Epitaph, i oni su dobri, ali da ne nabrajam, kao što rekoh nekoga ću zaboraviti pa će posle da se ljuti. Trebalo bi da ostanu sa obe noge na zemlji, da prave što više svirki i da rade na svom zvuku i imenu, a ne da počinju svoju karijeru tako što će reći da podsećaju na ovaj ili onaj bend, jednog dana će se to sigurno isplatiti, ali ne finansijski, jer od ovakve muzike je slabo ko pare zaradio.

Koje momente bi istakao kao najbitnije u Amon Din karijeri?

Svaki trenutak sviranja u ovom bendu je bitan, ali u karijeri je definitivno početak saradnje sa Legacy Promotion, i turneja sa Nile…

Da li možemo da očekujemo Amon Din na binama u regionu? Da li ste više raspoloženi za rad u studiju, ili su koncerti oni koji vam daju najviše snage za posao kojim se bavite?

Sredinom 2009. u planu je balkanska turneja, gde će nas publika videti u Srbiji i zemljama u okruženju. Raspoloženi smo i za rad u studiju, ali je malo verovatno da ćemo bilo šta početi da snimamo pre kraja godine. Gitaristi, Nebojša i Nikola, su dobili endorsement od firme Laboga, u vidu Mr. Hector pojačala, koja koriste Jeff Waters i gitaristi Vadera, a koje su obojica svirali i na turneji, i jedva čekaju da počnu da ih koriste u studiju, a bogami i uživo… Koncerti su definitvno najbolji deo bavljenja ovim poslom, i nadamo se da će ih biti što više ove godine.

Komentari