SMP uvodnik: Razlog postavljanja baš ovog intervjua na Srpski Metal Portal, je taj što je isti objavljen u poslednjem broju Rock Express magazina (42) u ekstremno skraćenoj verziji (od najavljenih osam, skraćen na dve strane), te ni bend Interfector, niti intervjuisani urednik SMP-a Nebojša Lakić, ne stoje iza intervjua kakav je izašao u novinama, jer su mnoge stvari ostale nedorečene, s obzirom da su odgovori polovljeni, a i dosta pitanja izbačeno. Interfector promociju na ovom sajtu zaslužuje kao i svaki drugi bend, tačnije, to što je jedan član sastava glavni i odgovorni urednik ovog sajta, ne treba da bude hendikep po tom pitanju. Drugi, ništa manje bitan razlog, je taj što je ovaj intervju do sad najneobičniji i najteži u istoriji rada benda, a u neku ruku je i konstruktivan, pa na pitanjima, a i odgovorima, neko možda može i da izvuče neku pouku. Sada slede uvodne reči B. Rogošića, i intervju U CELOSTI, kako je zamišljen, dok su međunaslovi preuzeti iz REX-a u obliku u kom su i objavljeni.


Intervju „bez rukavica“: Nebojša Lakić – Laki, bubnjar, novinar & metal promoter

Evo intervjua na kakav niste navikli. Poznato je da sam sa Lakijem godinama u bliskim prijateljskim odnosima, i baš zbog toga sam smatrao da je vreme da o nagomilanim problemima domaće scene progovorimo iskreno, bez oblandi. Izlazak albuma The Force Within bio je samo povod da preko grešaka Interfectora otvorimo oči drugim ljudima koji nešto rade na domaćoj sceni. Nadam se da ćete shvatiti da je stanje kritično, i da je krajnje vreme da se opametimo.

  • Pitanja: Branko Rogošić
  • Odgovori: Nebojša Lakić (Interfector, Srpski Metal Portal, REX/MEX, Butcherian Vibe)
  • Web: Myspace.com/interfectorband
  • Foto: Vladimir Lalić
  • Copyright: Rock Express Magazine broj 42, 2004.


REX: Upoznali smo se pre skoro 5 godina, kada si me putem emaila kritikovao povodom stavova o Slobodanu Miloševiću koje sam javno iznosio na stranama Rock Expressa. Ja sam ga napadao, ti si ga branio… Da li i danas smatraš da je on čovek koji „je mnogo uradio za srpsku stvar i da mi sa ove strane Drine to ne možemo da shvatimo“?

Nebojša Lakić: Pogrešno si shvatio neke stvari. U tom momentu „napao“ bih te zbog forsiranja bilo kojeg političara, jer smatram da nečiji politički stavovi ne treba da se iznose kroz muzičke novine. Da li ja kao čovek koji voli muziku ne treba da imam pristup MUZIČKIM novinama zbog forsiranja određene političke struje? Nema to baš veze jedno s drugim. Milošević kakav je bio, to se u celom srpskom narodu najbolje zna, detalji i stvari koje smo svi mi zbog njega (između ostalih) preživeli… Prodao je RS Krajinu, stavio sankcije RS kad je bilo najteže, izgubio Kosovo…. I da, za srpsku stvar nije uradio ništa (potpuno pogrešan političar u datom istorijskom trenutku), kao u ostalom ni jedan od onih koji su ga nasledili, a za koje si, između ostalih i ti, verovao da će Srbiju automatski povesti u procvat… To procenjujem i po raznim uvodnicima koji su pisani u REX-u u to vreme.

Već u prvim tekstovima koje smo objavljivali u REX-u i MEX-u pokazivao si novinarski talenat i osećaj da u recenzijama staviš akcenat na najbitnije stvari. Vremenom si izgradio sopstveni stil koji ti je doneo poštovanje čitalaca, ali i kolega koji su te proglasili za „metal novinara godine“. Vremenom si počeo da objavljuješ tekstove i u drugim štampanim i elektronskim medijima, i danas gotovo da nema metal glasila u koje nisi „umešao svoje prste“. Napravimo paralelu sa hiperaktivnim muzičarima koji sarađuju sa mnoštvom bendova (Dan Swano, Killjoy, Anselmo…): da li rad na 100 strana tupi novinarsko pero ili mu pomaže da bude još ubojitije?

– Zaista nikad nisam planirao da se bavim ikakvim pisanjem i novinarstvom. Sve stvari su se desile spontano. Takođe, uvek sam se trudio da pišem o onome što privatno volim. Ne sviđa mi se kad ljudi rade recenzije onoga što ne slušaju/ne osećaju na pravi način, pa tako npr. neko ko preferira power metal uvek može da ismejava black, i obrnuto. Ja se trudim da radim sa bendovima koje volim, žanrovima i sl. Naravno, podrška svim našim bendovima uvek stoji, ali i tu prednost, što je prirodno, dajem onima čiji rad mi više „leži“. Što se tiče hiperaktivnosti, to ima i dobrih i loših strana, i tu se i te kako može preterati. Sa te strane sam odlučio da suzim delovanje na samo najosnovnije stvari. Scena nam je premalena, niko se ne zanima ni za šta, ja sam imao volje, pa su me prirodno ljudi zvali da pišem na „100 strana“. Toga više neće biti, ostaju mi svega dva-tri prioriteta (Serbian-Metal.org, Butcherian Vibe, REX/MEX). Podršku svima onima koji je svojim radom zaslužuju davaću kao i do sada, kroz eventualno nekakvu promociju ili razmenu linkova…

Priseti se prvog nastupa Interfectora u Srbiji, na legendarnom prvom „Hard’n’Heavy“ festivalu u beograskom Domu omladine. Tada sam vas „preko veze“ ubacio na spisak učesnika, mada to vaš bend u tom trenutku nije zasluživao. Bili ste jedini nepoznati bend među tada najjačim imenima srpske scene. Uprkos verbalno-fizičkom konfliktu sa organizatorom festa i nepovoljnom (kasnom) terminu nastupa, uspeli ste da iskoristite šansu. Zainteresovali ste publiku i upoznali se sa srpskim metal muzičarima. Sećam se kako si ushićeno govorio da je „Beograd najbolji grad na svetu“. Da li i dalje tako misliš i kako danas ocenjuješ značaj vašeg nastupa na „Hard’n’Heavy“ festivalu? Ili još preciznije, da li bi Interfector danas imao ovakav status da niste u pravom trenutku bili na pravom mestu?

– Mala ispravka, to nam je bio drugi nastup u Srbiji. Prvi je bio u Somboru sa Negura Bunget, May Result…. Kako god, prilika koju smo dobili sigurno da je i te kako uticala na ono što se dalje sa bendom dešavalo. Tebi smo zahvalni za sve to, mislim da nema potrebe to da pominjem uopšte, a da li je Beograd i dalje u mom srcu najbolji grad – to je od tada tako, i ostaće zauvek! Uostalom, skoro da sam češće u BG-u nego kući u BL, velika količina ljudi je tamo koji su mi prirasli srcu, i sve ostalo… teško da mogu rečima sve to da opišem, šta sam sve doživeo tamo. Znači, i pored tih nesuglasica sa organizatorom, koje nismo želeli, ali eto, desile su se – to mi je ostao jedan od najlepših dana u zivotu, i rekao bih da je baš taj koncert pravi početak Interfectora. Tada smo videli da na svega 300 km od kuće metal kultura postoji, i da je jaka, ponosna… upravo sve ono što je u BL nestalo odavno.

interfector001

Posle ovog koncerta karijera benda je konstantno išla uzlaznom putanjom. Krenule su svirke a rejting benda je podizala i enormna (za srpske prilike) količina promosa koje ste delili fanovima, fanzinašima, radio stanicama… Tada ste se upoznali sa vodećim srpskim metal muzičarima (Alogia, May Result…) sa kojima ste danas u „mešovitim“ odnosima. Imali ste zakazano snimanje u studiju „Paradox“ braće Branković ali je nešto pošlo po zlu i od onda su vaši odnosi u najmanju ruku čudni. Objasni nam bez uvijanja o čemu se tačno radilo?

– Da, sve je posle tog koncerta krenulo kako treba. Nisam ni ja baš najsigurniji zašto i kako, ali išli smo samo na gore, da li zbog iskrenog stava, neiskvarenosti, duha/ekstremne volje… Ne mogu reći da se nije radilo na tome. Sam najbolje znam koliko vremena sam potrošio i trošim i dalje na promociju ovog benda, održavanje „miliona“ kontakata širom srpskih prostora i šire, neprospavanih noći oko radova na web sajtovima, bezbroj poslatih mail newslettera, intervjua… Uostalom, verovatno mi je jedan fakultet upravo zbog toga i otišao u nepovrat. Valjda će sa ovim drugim biti bolje. <smeh> Iskreno, te priče o Paradox studiju mi je više na vrh glave, jer je milion puta ponovljena, ali evo neka ovo bude poslednji put, iako bih tu temu radije zaobišao… Dogovor za snimanje postignut je mnogo pre tog trenutka, lično sam prvi bio za snimanje tamo, razmišljajući da su to ljudi koje poznajemo, pre svega metalci, i ljudi koji su za metal na ovim prostorima samim svojim postojanjem sigurno uradili neverovatno mnogo. Datum je bio ugovoren, ali dešava se to da noć pred polazak (kretali smo par dana ranije da bi u BG-u pokupili neku opremu), zovem Miroslava (Brankovića, jelte) da proverim nekakvu sitnicu, da bih tad saznao da još nisu završili sa Draconicom, i znajući da idu u vojsku, ostalo nam je jedva nekih 5 dana ako se dobro sećam, a i to je bilo upitno. To me pogodilo kao grom iz vedra neba, jer sedim u sobi, spakovan, već je kasno uveče, i saznajem da u stvari uzalud krećemo. Da ne govorim šta bi se desilo da nisam nazvao, drago mi je da to nikad nismo saznali. Razne verzije postoje, da li su radili „gluvi telefoni“, da li je neko nekome prenosio vesti, pa ovaj drugi zaboravljao – jednostavno ne znam, i ne želim da znam. Tada sam se odvratno osećao, i zbog toga što nam NIKO nije javio da se snimanje odlaže. Tačka na to je stavljena, i mogu samo reći da je na kraju to u stvari bio najpozitivniji momenat koji nam se i desio (tačno da tada nije izgledalo tako). Isto veče, kad već nismo znali ni šta ćemo, ni kako ćemo, zove me Raša (May Result) i ja mu objasnim šta se desilo. Tada mi je predložio Kazablanka studio, dao sve kontakte, i moram reći – da nije bilo May Result ekipe, ko zna do kada bi mi imali album uopšte. Za sve to smo im večno zahvalni, posebno Raši i Kozeljniku, ali i Dadiju (Kazablanka studio) koji nam je i više nego izašao u susret. Dobili smo tada snimak kakav nikad ne bi dobili u Paradoxu za tako kratko vreme. Danas kad gledam, to je bio najcrnji momenat u ovih nekoliko godina rada benda, ali se srećom sve dobro završilo, i zaista smo osećali tada da nas NEŠTO vodi i podržava, jer nema šanse da je sve što nam se sa bendom dešavalo samo spoj slučajnosti. Današnji odnosi sa Alogia/Psychoparadox su, što se nas tiče, OK, vreme je učinilo svoje, a lično nisam osvetoljubiv, pa i u to najgore vreme, oba benda su imala maksimalnu podršku na Srpskom Metal Portalu, najveću promociju Alogije kao benda sam u BL uradio baš ja, od radio stanica, preko malte ne teranja ljudi da kupuju taj album. Sećaš se i sam da sam, zajedno sa Samolovcem, uradio najpohvalniju recenziju tog albuma u REX-u, a između ostalog, taj CD nikad nisam dobio, već sam ga kupio kao i svaka druga osoba. Drago mi je da je sve to iza nas.

U pomoć vam priskaču momci iz May Result i banjalučka trojka pojačana klavijaturistom Aretom (kasnije poznatim pod imenima Moloch, Antares i Bane Stanković) u rekordnom roku snima album „The Force Within“ u studiju Kazablanka. Areta (inače mastermind beogradskog Draconica) od „dopisnog“ postaje stalni član benda. Kako si onda bio, a kako sada, zadovoljan kvalitetom snimljenog materijala?

– Eto, rekoh već za May Result, kao i nešto malo za snimak. Naravno, za onoliko vremena koliko smo imali, prezadovoljni smo kvalitetom snimka. Za jedva nekih 10-ak dana (rad od jutra do mraka) uradili smo lavovski posao. Nije tu bilo vremena za ponavljanje deonica po ko zna koliko puta. Eto, ja sam kompletan rad bubnja, sviranje, završio za 6 sati. A rado bih to radio recimo dva dana. Samim tim, atmosfera je bila napeta, bili smo pod jakim pritiskom. Šta ako ne stignemo? Šta ćemo sa do pola završenim albumom? Para više nismo imali jer smo krenuli sa onoliko koliko nam je bilo potrebno za Paradox, a ne za mnogo kvalitetniju i time skuplju Kazablanku. Dadiju od srca hvala, čovek jednostavno nije hteo da nas ostavi sa nezavršenim materijalom, i dao je sve od sebe da snimak bude što pristojniji. Naravno, neke stvari bi menjali, ali za to uvek postoji drugi album. Volim reći – ako bi bili prezadovoljni prvim albumom, zašto bi uopšte ikad snimali drugi? Bane uleće u poslednjem trenutku, kod njega smo kući na klaviru tokom snimanja vežbali ono što se uvežbati moglo. Odradio je upravo ono što nam je tada trebalo. Atmosfera je mnogo dublja, emotivnija, ili mračnija, sve po potrebi. Sam obožavam klavijature, tako da mi je veoma drago što nismo snimili album bez istih. A u kojoj smo brzini bili, svedoči i to da je outro na albumu odsviran od strane Baneta i mene sa četiri ruke istovremeno, na prvu!

Carcass (pevač & basista), Oliver (gitarista) i ti ste „stara raja“. Kako se Bane uklopio u bend i da li misliš da je dobro za bend da ima „long distance“ člana?

– Naravno, ta pokretačka snaga benda, uvek je dolazila iz nas trojice. Pre svega, mi se znamo oduvek, i samo nebo zna koliko smo zajednickih roštilja, žurki, kampovanja, putovanja, koncerata… prošli. To je na prvom mestu, međusobni odnos, pa tek onda ostalo. U tom momentu kad smo počinjali, ništa nije moglo stati između nas. Teško mi je zamisliti da sviram u bendu bez njih dvojice. Carcass je, recimo, sigurno jedini basista kojeg poštujem i priznajem u celoj BL. Njegov stil sviranja toliko odgovara mom poimanju tog instrumenta, da se savršeno nadovezujemo, i sigurno da će se to osetiti i u budućnosti. Što se Baneta tiče, nemamo problema sa razdaljinom. Čujemo se često, viđamo se još češće, dolazi kod nas na probe, idemo mi u BG na probe… kažem, bitno je ko je kakav, i koliko je posvećen, a ne gde živi. Ima i gorih primera na svetskoj metal sceni, eto samo pogledaj Melechesh… bubnjar u S.A.D., ovi ko zna gde, pa opet ljudi rade. Ili Kamelot sa Floride sa pevačem iz Norveške. Može se to kad se hoće (ili kad se mora).

Idemo u Nuclear Blast

U euforičnom stanju posle izlaska iz studija „ložili“ ste se da će „The Force Within“ objaviti neka od najvećih metal kuća, pominjali ste i Nuclear Blast! Zbog tvog „minulog rada“ u REX-u, prijateljstva i simpatija koje sam gajio prema bendu podržao sam vaše maksimalno optimističke želje, pokušao da vas uputim u aktuelnu situaciju na metal tržištu i preporučio vam manje izdavačke kuće kod kojih bi eventualno mogli da prođete. Istovrmeno, dobili ste povlasticu („wild card“) kakvu nije dobio ni jedan domaći bend. Obećao sam vam da će vam Rock Express za slučaj da ne nađete inostranog izdavača objaviti album. Na koja i koliko ste vrata kucali i kakvi su bili odgovori inostranih kuća?

interfector003– Iskreno, ne sećam se da sam ja ikad pominjao toliko velika imena kao što je Nuclear Blast, ali nebitno. Mi smo samo bili za varijantu slanja materijala u sve kuće koje poznajemo. Nismo imali šta da izgubimo osim tog jednog komada plastike zvanog CD. Slali smo na sto strana, u milion kuća, ali postoji i jedan detalj – finansije. Ja vrlo dobro znam gde je bila greška u tadašnjoj promociji, ali da bismo to odradili kako treba, verovatno bi i sopstvene kuće trebali staviti pod hipoteku. Plus, u pitanju je prvi album, pa je s tim sve mnogo teže. Mi nismo ni mamini ni tatini sinovi, nemamo milione sa strane, niti možemo da se posvetimo ovom bendu onoliko koliko bi želeli. U datom trenutku, uradili smo ono što je bilo u našoj moći. Izdavanje za REX smatramo bitnim za neki dalji put u budućnosti, objavljen CD, plus drugi album – mnogo lepše izgleda u promo paketu za inostranstvo, uz to, svirali smo gomilu koncerata (verovatno smo najaktivniji koncertni bend na našoj sceni), i dobili dosta pozitivnih recenzija. Za sada je, rekao bih, to – to.

Jedan od osnovnih problema Interfectora (pored nedefinisanog, tačnije – nedostatka, imidža) je i nemogućnost jasnog žanrovskog definisanja vaše muzike. Kao novinar često si bio u prilici da lupaš glavu u pokušavanju nalaženja prave stilske odrednice nekog benda/albuma. Znaš da tu promo materijal u kome se bend/label navodi muzički stil može dosta da pomogne. Zašto ste onda tokom proteklih godina na logično pitanje o vašem muzičkom stilu nemušto odgovarali – „to je neki metal mix“, „ne znamo ni mi sami“ i slično? Da li odrednica „progressive folk black“ kojom je naša kuća „lejblovala“ vaš bend adekvatno opisuje vašu muziku?

– Eto, ja recimo nikad ne verujem onome što label napise na promo pismu. Pustim CD, pa sam čujem. Ne slažem se niti volim kad se bendovi kreću „by the book“, bez obzira na kvalitet materijala. To je zatupljivanje, i da se tako razmišljalo, nikad ne bi ni mrdnuli od Beatlesa ili ko zna čega pre njih. Znam takođe, da je mnogo teže progurati bend ako ne možeš precizno da ga definišeš, što smatram žalosnom činjenicom. Pa jedna Aghora, sa onako nezaustavljivim materijalom, nije mogla da nađe pravog izdavača jer za metal kuće nisu bili dovoljno metal, za jazz su prežestoki, za progressive ne liče na Dream Theater ni Symphony X, a opet, nisu ni za death fanove zbog ženskog vokala. Danas postoji milion bendova koji eksperimentišu, i koje niko živ ne može nigde da svrsta. Pa opet postoje. Ja sam za to – ako valja, nije bitno šta je. Ostalo mi nije bitno. Recenziju sopstvenog albuma nikad ne bih mogao da uradim, i to mi opet ne smeta mnogo. S druge strane, ne slažem se sa većinom recenzija koje sam pročitao. Nekakva poređenja koja veze s vezom nemaju. Ocene su uglavnom dobre, pa šta sad da se bunim? Ne znam ni jedan bend na koji ličimo, i s kojim bi se uporedili, a sigurno da će tako da bude i u budućnosti, uz naravno preciznije rešenu atmosferu koje će da objedini čitav album. Progressive folk black ne ide što se mene tiče, jer u jedva dve pesme postoji to „folk“. Lakše mi je bilo reći „metal mix“, nego recimo ono što album jeste: progressive/folk/black/death/extreme metal, jer to je previše komplikovano. Nikad nisam rekao samo „ne znamo ni mi sami“. Uvek je tu bio dodatak „nabavite album, pa sami procenite, skinite promo sa sajta…“. Već duže vreme opisujemo se kao „progressive black metal“ i to je za sada to. Ljudima se ono što je snimljeno svidelo, i šta sad? Videćemo za dalje…

Počeo si „karijeru“ kao klavijaturista da bi se potom prebacio na bubnjeve. Složićeš se da je za bubnjara najbitniji osećaj za ritam, tajming… Moram priznati da sam bio razočaran tajmingom Interfectora. Album ste snimili prekasno, potrošili ste godinu dana tražeći ino-izdavača i ponovo zakucali na vrata Rock Expressa u najgore moguće vreme. U vreme kada je počeo raspad domaće muzičke industrije, kada više nije bilo moguće album plasirati u distribuciju na način koji je funkcionisao proteklih godina; kada je tržište već bilo prepuno domaćih metal albuma… Na vaše insistiranje izlazak albuma je „isilovan“ jer u tom trenutku naša izdavačka kuća zbog obimnih poslova oko otvaranja „MORDOR“ shopa uopšte nije imala u planu izdavanja CD-a. No, shvativši da je bend na prekretnici i da ako još par meseci bude čekao na album može doći do pada entuzijazma, pa čak i raspada, ponovo sam odlučio da „stisnem zube“, zaboravim na sopstvene poslovne probleme i svesno uletim u finansijski rizik, znajući da nećemo moći da uradimo adekvatan posao na promotivnom planu, što će se naravno odraziti na prodaji. Sa današnje tačke gledišta da li misliš da je bilo bolje da ste sačekali još 6 meseci i objavili album u trenutku kada label može da vam pomogne na pravi način?

– Tajming… naravno. Ništa ja ne kažem protiv toga. Ali jedno smo znali – album je morao da izađe. Vreme nam nije išlo u korist, i niko živ ne zna šta se se može desiti sutra, a kamoli za još pola godine. Imao sam priliku da gledam propast svih banjalučkih metal bendova koji su nešto značili. NI JEDAN nikad nije izdao materijal. A i te kakav kvalitet su posedovali. Ne slažem se da je album snimljen prekasno. Snimljen je onda kad su uslovi za to postojali. Pa, zadnju pesmu „Na Krilima Noći“ smo završili veoma blizu perioda kad smo otišli u studio. Bend tada nije radio ni dve godine, a snimljen album je tu. Ništa brže od toga nije bilo izvodljivo. Mi smo uradili ono što smo mogli. REX nam je bio, iskren da budem, rezervna varijanta koja se na kraju, eto, obistinila. Sad, sve te stvari koje navodiš kao probleme, eto reći ću lično nisam ni znao. Tj. otvaranje shopa je bilo iznenađenje za mene. Podržavam naravno, ali nisam pojma imao da će se to desiti i kada. Drugo, znam da tebi ne trebam govoriti šta i kako da radiš, ali pošto razgovaramo otvoreno – smatram da dva čoveka ne mogu da vode novine, izdavačku kuću, distribuiranju milione stranih kuća, i bog zna šta sve još ne. Mnoge stvari ispaštaju i zbog toga. Časopis izlazi sve ređe, i kvalitet mu opada iz broja u broj (ovo je mišljenje svih ljudi sa kojima sam u kontaktu), promocija REX bendova nije onakva kakva bi trebala da bude. Naravno da podržavam sve to što ti i brat radite, ali ne verujem da tako može dalje. Mislim, može, ali kako? Na kojem nivou? Ipak ste tu samo vas dvojica, pa makar vredeli i za 10-oricu, fizički ne možete da stignete sve te stvari. Ovo je samo neko moje zapažanje, dobronamerna kritika, mada verujem da si i ti sam svestan svega toga. Da zaključim – ne znam šta bi se desilo da smo čekali još 6 meseci, da li bi REX bio u boljem položaju ili ne – to je nagađanje.

interfectortheforcewithin

Paralelno sa vašim albumom, Rock Express je objavio i debi album benda Draconic. U svoj frci oko otvaranja „Mordora“ dodatne probleme nam je napravila i maksimalno neprofesionalno odrađena priprema za buklet albuma. Ne mislim na „umetnički deo posla“ koji je sjajan (za oba CD-a), već na tehničke stvari koje su rezultirale dodatnim kašnjenjem izlaska i trošenjem dela budžeta koji je bio namenjen za postere bendova. Posle nekoliko neprospavanih noći uspeo sam da (kako tako) ispravim brljotine koje ste vi i Jakša iz Abonosa (za omot Draconica) uradili i omoti su odštamapni u sasvim pristojnoj formi. No planirana promo kampanja u kojoj smo trebali da vašim posterima oblepimo grad je izostala, jer je sav kupljeni papir potrošen u pokušajima da bukleti budu odštampani kako treba. Siguran sam da ste iz ovoga izvukli određena iskustva, pa iskoristi ovu priliku da mlađim bendovima daš par saveta na teme „komunikacija benda sa izdavačem“ i „ponekad je pametno poslušati starije“.

– Ne bih da mnogo komentarišem pripremu omota, jer smo mi iz benda tu bili samo posmatrači, tj. razmatrali sam izgled, slike, Photoshop obradu omota. Ali mislim da je opet to trebalo da rešite Jakša (za Draconic), Vlada (za Interfector) i ti. Pa pobogu, živite u istom gradu, i mogli ste se naći kad god je bilo nekih problema. Bar ja to tako vidim. Naravno, krivo mi je što je sve to tako ispalo, i zbog tebe, i zbog nas samih. Radije bih gledao plakate po gradu, nego papir u kanti za otpatke. Jedan mejl da si mi poslao da nešto nije u redu, i zvao bih istog momenta. Zaista sam bio ubeđen da sve ide kako treba, ni pretpostavljao nisam da se dešava šta se dešava. Mlađim bendovima ne znam šta da kažem, jer na ovom polju nemam iskustva (ne oko rada na omotima, nego o tim tehničkim detaljima/štampi). Znam samo to da i Jakša i Vlada tvrde da su svoj deo posla odradili kako treba, a ipak se u to razumeju bolje nego ja. Trebalo je više komunicirati na svim relacijama u to vreme, i siguran sam da bi svi problemi bili izbegnuti.

Ti im daš prst…

Uslovi iz izdavačkih ugovora su tajna svugde u svetu, pa i kod nas. Pošto si relativno dugo u metal undergroundu, siguran sam da znaš da mlad bend za prvi album od izdavača dobija maksimalno 10% tiraža u diskovima, ili eventualno 8-12% od veleprodajne cene diska, što u krajnjem skoru ispadne još manje od prve varijante. U želji da domaćim bendovima pružimo realni maksimum, naša kuća je bendovima Interfector i Draconic dala 20% prvog tiraža albuma, uz dodatnu pogodnost omogućavanja naknadne kupovine CD-a po proizvodnoj ceni. Tu su i dodatne povoljne klauzule za slučaj licenciranja albuma u inostranstvu… Pošto dobro poznaješ situaciju u domaćem metalu, da li misliš da je ova naša praksa postala kontraproduktivna, jer su se posle toga pojavili bendovi koji su na otvoren način tražili novac od domaćih izdavača ne shvatajući realnu situaciju povodom prodaje koja se može okarakterisati samo kao „nikad gora“?

– Ne smatram to za lošu stvar. Veoma mi je drago da makar jedna izdavačka kuća na ovim prostorima, vezano za metal, bude korektna ka svojim bendovima. Neću da poredim sad uslove sa drugim kućama, ali ovo je, za naše uslove, potpuno pošteno. Bendovi koji traže (nerealne) pare, shvatiće gde im je mesto kad iste ne dobiju, i to je to. Ali ono što zaista smatram je to da se više NE SME svašta objavljivati! Lično, da imam izdavačku kuću, nikad ne bih objavio album benda sa programiranim bubnjem (i to uglavnom jeftino) na kompjuteru, sa lošim sintetičkim zvukom gitara… To su demo snimci, i kao takvi treba da služe samo za upućivanje javnosti o postojanju benda. Takve bendove treba odbijati i odbijati, dok se ne uvidi koji je to nivo koji mora da se postigne. Kad se ti bendovi vrate kući, shvatiće da moraju više da ulože, i tad ćemo imati kvalitetnije albume, bendove, pa i samu scenu. Dok se god kod nas izjednačavaju bendovi koji album snime kući za tri dana, sa onima koji album snimaju u pravom studiju mnogo duže, i na to istresu mnogo više para, situacija će ostati odvratna kakva jeste.

Da li se slažeš da je domaćim bendovima „ušla voda u uši“? Preko 202-ke imaju priliku da se čim okupe bend popnu na binu, mogu da za sitne pare snime materijal u domaćim studijima, tu je i gomila fanzinaša koja će ih odmah podržati i mnogi su u svojim glavama postali „velike zvezde“. Takođe kod nas niko ne snima demo, svi odmah, posle par proba snimaju „album“. Iako sam se trudio da apelujem na izdavače da ne objavljuju te „rane radove“, jer će to u krajnjem skoru biti kontraproduktivno za te bendove i scenu, albumi su ipak objavljivani. Vi ste krenuli postupno, demo, pa drugi demo, pa album. Šta je to u biću „srpske tikve“ što ga tera da se pokondiri, i gde smo svi mi koji se ozbiljno bavimo metalom pogrešili u pristupu?

– Slažem se u potpunosti sa ovim, rekao sam većinu toga u prošlom odgovoru. Upravo je sve to tako kao što si rekao. Nisam preterani optimista po tom pitanju. Imam osećaj da se neće mnogo šta menjati. Ne znam, čini mi se da je nekima dovoljno da svoj disk pokazuju devojčicama dok ih muvaju, roditeljima, prijateljima, nego sama činjenica da je to ništa drugo nego demo snimak na jedva zadovoljavajućem nivou ako ćemo porediti sa inostranstvom. Mnogo je takvih materijala. Neki bendovi zaista imaju potencijal, oseća se to i pri preslušavanju takvih snimaka, ali da li će ikad to da shvate, i urade makar po jedan album kako treba, to ne znam. Dokle god imaju priliku da sve to objavljuju, nemaju ni potrebe da se više trude. A i činjenica je da sa nama kao sa narodom nešto odavno nije u redu, ta nesloga, zavist, to nam je u genima, i teško se boriti protiv toga. Nismo uzalud jedini narod koji ima takvu glupost kao što je „Samo Sloga Srbina Spasava“ u nacionalnom grbu. To sve govori da nikad ni nismo bili složni…

„Tatica izdavač“

U današnjoj eri hiperprodukcije promocija je postala još važnija nego ranije. Nažalost, naši bendovi to nikad nisu shvatali na pravi način, i NIJEDAN to nije radio na pravi način. Bendovima ne pada na pamet da pošalju par promosa u inostranstvo (fanzinima, časopisima, distroima, izdavačima…), a kamoli da pošalju 200 CD-a, što je minimum za iole ozbiljnu promociju. Nažalost, ni domaći izdavači ne shvataju značaj toga, pa da nije bilo rudarskog posla Rock Expressa i hiljade promo diskova koje smo slali (poštarina po pošiljci je oko 3 EUR, pa računajte) naša scena bi i dalje bila tamo gde je bila do 2000. godine – na samom rubu dešavanja. No, naš promo rad se isplatio (promovisali smo sve domaće bendove, a ne samo one iz naše kuće – npr. samo za Alogiju smo poslali preko 200 promo diskova), i danas je srpski metal zastupljen u enciklopedijama, časopisima, katalozima i svim bitnijim web sajtovima.
Ti si jedan od retkih koji je nekada shvatao značaj promocije. Nažalost, čini mi se da se i Interfector zarazio „srpskim virusom“… Dobili ste veliki broj CD-a, reci mi koliko ste ih (u promotivne svrhe) poslali u inostranstvo? Da li je i tu reč o sindromu „tatice izdavača“ (o tom specifično srpskom sindromu moj stariji kolega Bane Lokner može da napiše knjige i knjige)? Naime, srpski bendovi se bore i grizu dok su „mali“, a kad „porastu“ i nađu izdavača smatraju da sad neko drugi sve to (kao „tatica“) treba da radi za njih i da je njihov posao po pitanju promocije – završen. Kada će Srbi da shvate da ništa ne dolazi samo od sebe i da nema pomoći dok sam sebi ne pomogneš?

– Shvatam ja Branko te stvari. Nije uopšte u tome problem. „Milion“ diskova da se pošalje, nikad nije previše. Ali i sam si izveo računicu. 600-700 EUR za slanje 200 diskova, plus omot… Ko ovde ima tolike pare, i gde da ih stvori (pored već troškova za snimanje albuma)? Većina ljudi po bendovima, eto znam zaista mnogo njih lično – studira, jedva sastavlja kraj s krajem, živi sa roditeljima, snalazi se kako zna… I sama činjenica da sviraju metal još uvek, trošak je za sebe. Pa, na koncertima se dobijaju jedva minimalni putni troškovi. A gde je ostalo, hrana, piće? Web sajtovi rade veliki posao, i bend bez kvalitetnog sajta lično ne smatram uopšte ozbiljnim. Ima bendova koji nisu u stanju ni promo slike kako treba da urade, i to je velika većina njih. Ne bih da ovo izgleda kao pljuvanje, jer sam siguran da ću biti razapet zbog ovih reči, ali veći deo bendova ne želi NIŠTA od svog rada. Najbolji naši bendovi, Alogia i Psychoparadox između ostalih, nemaju web sajt (neću pominjati onaj Alogijin, jer se taj ne update-uje mesecima, pa verujem bend više ni ne zna da to još postoji). Psychoparadox i dalje ima jedva par promo slika i to još iz Apeiron faze. Nemam reči da kažem na to. Po Serbian-Metal.org sajtu slike bendova izgledaju katastrofalno. Šta jedan stranac ima da pomisli o bendu kad to vidi? Mnogi leže i čekaju da izdavač dođe na vrata. Sviraju za gajbu piva. Jeste da to ima nešto metal duha, ali šta je to onda? Hobi! Ništa drugo. „Tatica izdavač“ jeste zanimljiv pojam. Ne moraš mi govoriti da li smo, i koliko diskova slali. Slali smo onoliko koliko je to bilo izvodljivo, a šaljemo naravno i dan danas. Veći deo od 150 diskova koliko smo ih do sada od tebe uzeli uglavnom je podeljen, jedan deo je prodavan. Radio stanice, kvalitetniji webzini… pokrivamo ono što možemo, ali troškovi su preveliki na sve strane. Sajt košta (zakupili smo i domen i hosting), žice za gitare koštaju, palice za bubanj koštaju… sve se to pokriva na neki način. Ali mislim da je i izdavač sigurno taj koji MORA da stane iza benda kad je promocija u pitanju. Ja recimo retko kad dobijam promo diskove od samih bendova, objavljene albume. Uvek izdavač to šalje. Uostalom i sam to znaš, dobijaš mnogo više diskova nego ja. Za kraj – težak je ovo, pretežak posao za naše uslove. Biti metalac je dovoljno teško, zbog sredine u kojoj živimo, a kamoli svirati u bendu iole ozbiljnije. Ako pogledamo jednu Švedsku, tamo instrumenti koštaju isto, pa i jeftinije nego kod nas, jer mogu direktno iz fabrike da se poručuju, a koja je razlika u standardu? Tamo petnaestogodišnji klinci u bendovima imaju bolju opremu nego naši najbolji sastavi. I gde je njima problem snimiti sve to, uraditi profi sajt (ako ne znaju sami, platiće), poslati bezbroj diskova izdavačima… ne možemo dobiti tu trku, bar ne u ovo današnje vreme.

Napolju je izdavački posao jasno definisan. Izdavač je zadužen za proizvodnju, distribuciju i prodaju diskova, menadžer, bend ili promo agencija za promociju, za koncerte ponovo menadžer ili bend… Kod nas sve to pada na leđa izdavača i bendovi su sve češće „nezadovoljni“ izdavačkim kućama koje se „ne trude“ dovoljno oko njih. U kontaktu ste sa skoro svim bendovima naše scene; da li se kao stariji i iskusniji trudite da ih podučite i objasnite im podelu poslova. Ja sam se već umorio od toga…

– Tačno, ali zar ne bi izdavačka kuća trebala da ima makar kakav marketinški odeljak? Odeljak koji šalje promose, sređuje intervjue za svoje bendove, ugovara koncerte… Dobro, možda previše tražim, ali bend treba da svira, i to najbolje što zna. A mi smo ovde u situaciji da sve moramo sami – da sređujemo koncerte, dovodimo bendove i pravimo festivale, lepimo plakate, pa se zajebavamo sa lošom opremom i time trošimo živce, umesto da se koncentrišemo na svirku, radimo omote, slike, pravimo sami web prezentacije, odgovaramo na mejlove… koliko god da je težak izdavački deo posla, ni ovaj svirački UOPŠTE nije lak. I ja sam se umorio od nekih stvari, ali uvek podržavam neki mladi bend ako mi se javi, na bilo koji način. Na svaki mejl odgovaram, to znaju svi koji su me kontaktirali, pa makar mi nekad bila i glupa pitanja koja postavljaju… Bilo da mi se sviđa ili ne njihov rad. Savet uvek dam onima koji ga traže. Deo njih sam terao da se slikaju da bih imao šta da stavljam na Serbian Metal, da sastavljaju biografije, a ne ja da ih izmišljam…

Internet pljuvači

Pored toga što često svirate, organizujete koncerte u Banja Luci, odlaske na koncerte u Beograd i Zagreb, stižeš da i dalje radiš na održavanju najpoznatijeg srpskog metal sajta Serbian-metal.org. Ovaj sajt je u startu imao veliki značaj u informisanju i što je još važnije, povezivanju domaćih metalaca. No poslednjih meseci (možda i godinu) sajt je postao stecište iskompleksiranih tipova koji se kriju iza pseudonima i Internet vreme troše na pljuvanje ljudi koji su, za razliku od njih, uradili nešto za domaću scenu. Najpljuvaniji su naravno oni najuspešniji – Kozeljnik iz May Result i The Stone i Mikica iz Alogije i Psychoparadoxa. Nemali broj se drznuo da pljuje i najvećeg srpskog promotrera hard rocka i metala – legendu Vladu Džeta, a na tapetu se nađemo i Olga Kepčija i ja. Pošto si ti moderator sajta, da li shvataš koliku odgovornost stavljaš na svoja pleća? Rock Express je bio prva novina u kojoj su čitaoci imali apsolutnu slobodu da iznesu svoj stav, da pljuju mene i članove redakcije koliko hoće… Vremenom su počela da stižu pisma u kojima su neopravdano pljuvani i tračareni domaći metal muzičari i odlučio sam da kultnu rubriku „Piši mi, makar najveće laži“ ugasim. Preterana demokratija je dovela do anarhije i jedini način pozitivnog delovanja je bio gašenje rubrike. Pošto je sajt „tvoj“ medij, smatram te lično odgovornim za eskalaciju negativnih tendencija koje prete da razore srpsku scenu. Slično se desilo i norveškoj sceni polovinom 90-ih, kada su fanzini koje su vodini iskompleksirani, ljubomorni i zavidni tipovi uništili duh jedinstva te nekada jake scene. Da li razmišljaš o gašenju sajta, ili makar ukidanju strana sa diskusijama (na kojima se btw. otvoreno diluju pirati i Mp3 što je ozbiljno krivično delo). Da li će ti u pomaganju da doneseš ispravnu odluku pomoći mišljenje starijih i iskusnijih kolega? Da budem precizan, Bane Lokner, Olga Kepčija i moja malenkost smatraju da ovakvi sajtovi u cilju daljeg prosperiteta domaće scene, treba da budu ugašeni.

– Ovo je teško pitanje u ovom ionako teškom intervjuu. Prvo, neke stvari si malo pobrkao, a to je Serbian-Metal.org sa YUMetal.net forumom. SMP ima za glavni cilj kratko i jasno predstavljanje svih srpskih bendova koji to žele, kroz recenzije, biografije, najave koncerata, intervjue, foto galerije. Znači, sva dešavanja sa scene do kojih se može doći. Od skora je i engleska verzija sajta puštena u rad, pa je sve veći i veći broj stranaca koji se upisuju u knjigu gostiju, obično sa komentarima tipa: „nismo znali da ovako nešto postoji, da uopšte ima bendova u Srbiji, da vi znate da svirate, i to dobro“ itd. Svaki stranac koji želi nešto od naše scene, a ne zna ništa, prvo će na Googleu kucati Serbian Metal, i dobiće upravo ono što mu treba. Tu je i velika baza linkova ka sajtovima svih domaćih metal delovanja, bilo da su to webzinovi, bendovi, izdavači… Oko 35.000 poseta do sada. Sa te strane, neću više da trošim reči na važnost ovog sajta. Najjači švedski magazin Close Up intervjuisao je četiri naša benda, radio izveštaj sa srpske scene, upravo zahvaljujući tome što je preko tog sajta došao do ljudi koji su mu mogli pomoći. Dalje, Serbian-Metal.org NEMA svoj forum, samo link ka YUMetal.net! Sa druge strane, YUMetal.net forum je mesto, kao što si i sam rekao, gde dolazi ko god hoće, i iza lažnih imena pljuje/hvali šta god želi, iznosi mišljenje, nema nikakve cenzure (osim kod direktne uvrede i psovanja)… Tačno je, na udarcu su konstantnom ljudi koji se najviše trude, svako sebi daje za pravo da ponižava sav taj rad, pa i mi kao bend takođe bivamo uvučeni u neke glupe rasprave, tračanja. Da li YUMetal.net treba gasiti ili ne, ne mogu da dam odgovor. Taj sajt je i više nego informativan, i ko god je duže tu, već zna na koga treba da se obazire, i s kime o čemu da priča. Mnogi kvalitetni ljudi su se povezali upravo tu, i na YUMetal gledam kao na početnu fazu upoznavanja mase. Više hiljada članova je tu, i tako to ide već duže vreme. Svađe su neizbežan deo. Ali moje mišljenje je da svaka priča o bendu koristi, bila ona pozitivna ili negativna. Sve je to u svrhu promocije. Bitno je da se priča, jer dok se priča – bend postoji (evo jedan podatak – na tom forumu se na Hellhammer festival temi više raspravljalo o paljenju američke zastave sa naše strane, nego o nastupu gomile kultnih stranih bendova. Pozitivne i negativne kritike, ali i rast popularnosti benda, znači i dobro i loše). Niko nije imao ozbiljnijih problema zbog tog foruma koliko ja znam, a tamo sam moderator domaće scene (iako ona čini samo oko 10% sajta), i držim taj deo pod kontrolom koliko je to moguće. Mislim da ljudi koje si pomenuo ne treba da obraćaju pažnju na to šta govore 15-ogodišnji klinci. A ako bi se YUMetal ugasio, svi ostali ljudi, prešli bi na neki drugi forum. Tu je sad i MetalSerbia forum kako sam video, i još mnogo njih. I ne mogu se svi gasiti… Ne znam koliko prostora imamo za ovaj intervju, rekao bih još dosta na tu temu. Generalno smatram da ti forumi urade više na promociji benda nego što isti oštete. To je neko moje mišljenje, i ne bih mogao mnogo više reći. A ako bi se takva mesta gasila, izgubio bi se kontakt sa informacijama, gde bi se uopšte najavljivali albumi, koncerti? Svi znamo kako je bilo pre tih sajtova – nikako. Ako bi opet imali informativnu blokadu, šta bi postigli sa tim? Nešto se možda gubi ovako, ali dosta se i dobija. Nadam se da ne treba da govorim svoje mišljenje o radu Džeta, Olge, Loknera, i koliko cenim to što rade… Pravi ljudi znaju istinu, a za ostale koga briga?

Ovih dana se pojavila metal kompilacija u izdanju beogradske ekspoziture slovenačke kuće Multimedia (koja se bavi distribucijom izdanja Universala) na kojoj se nalaze i pesme Interfectora i Draconica. Svojevremeno ste me baš iscimali i isforsirali da „hitno hitno“ zaključim ugovor sa tom kućom. Pokušao sam da vam objasnim neke stvari, ali ste bili veoma uzbuđeni i polaskani ukazanom „šansom“. Izdavanje albuma je kasnilo tričavih 6 meseci, što nije bio slučaj sa njihovim prethodnim izdanjima Gabi Novak, Cubismo i Block Out. Da li danas smatraš da sam bio u pravu da pravim metal bendovima nije mesto na izdanjima kuća koje metal vide samo kao priliku da nešto zarade i koje će sutra izdavati narodnjake, džez, hip-hop, bilo šta što može da donese novac? Ili i dalje misliš da je to odlična prilika za promociju? Da li bi iskoristio još bolju priliku za promociju i nastupio u „Grand Showu“ ili nekoj Pinkovoj emisiji? Nije nemoguće da će vas zvati jer vaša muzika ima i folk elemente, tu su i gusle… Lično sam bio protiv da se bendovi sa etikete Rock Expressa pojave na kompilaciji kuće koja čak ni ne zna prava imena bendova koje misli da objavi (jedva sam ih ubedio da se beogradski gothic bend zove Moondive, a ne Moondie). No, po običaju, ostavio sam bendovima pravo da biraju svoj put. Da li se danas raduješ ili kaješ?

– Da, ali moraš da shvatiš i nas kao bend. Naravno da nam svaka besplatna promocija mnogo znači. Iskreno, ne zanima me da li će oni dići pare na tome ili ne. Ne treba držati monopol na izdavanja, treba dati svima priliku. Znam i video sam amaterizam sa njihove strane, ali ko je ovde vidovit? Šta bi postigli da smo odbili? Šta sad gubimo sa čekanjem? Ništa. Kad god da izađe, dobro da izađe. Da i ne izađe, opet nikom ništa. Jednostavno, ovo je metal kompilacija, i mi smo na njoj u društvu bendova koje cenimo, i nije ubačen nikakav Cubismo ili šta znam na nju. Ne bih išao na Grand ili Pink, jer od toga ne vidim nikakvu svrhu, to je isto kao kad se dizelaš pojavi na metal koncertu – bude ismejan. Ne verujem da se ova kompilacija može stavljati u rang sa takvima. Pa u Multimediji rade Jadranka, Staća… složićemo se valjda da su to ljudi koji su nekad nešto značili. Otkud smo mogli znati šta će dalje da se dešava? Metal je valjda industrija za zarađivanje para kao i svugde drugo. Pa i u svetu imamo kuće koje ne izdaju samo metal, ali se zalete pa urade nešto, i to i ispadne dobro na kraju. Nuclear Blast u početku nije objavljivao satanističke bendove, ali kad su videli da ljudi to žele – promenili su politiku. Ko zna, kad bi se ova kompilacija dobro prodala, da oni ne bi svoje delovanje posvetili mnogo više metalu, i potrudili se oko kvaliteta? Zašto odmah sasecati to u korenu? Ako bi recimo Alogia objavila album za PGP i on se odlično prodao, šta bi PGP zaustavilo da nastavi sa objavljivanjem metal bendova? I da li je to onda loša stvar?

To što ste iz Banja Luke je i mana i prednost. Daleko ste od centra zbivanja (Beograda), ali su vam mnogo bliži Sarajevo i Zagreb. Do sada ste svirali samo u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Sem May Result i donekle Sacramental Blood, gotovo da nema domaćeg benda sa iole ozbiljnijim internacionalnim iskustvom. Da li ste pokušavali da se ubacite na inostrane festivale? Zašto niko od domaćih bendova ne pokuša da se malo ozbiljnije pozabavi pokušajem koncertne prezentacije u inostranstvu? Da li je baš toliko teško napisati par emailova na adrese organizatora, ili se radi o klasičnoj srpskoj samozadovoljnosti i zatvorenosti na granici autizma?

– Svirali smo i u Hrvatskoj, btw. To što smo iz BL je upravo to što si i rekao – i mana i prednost. Ali prednost ne zbog blizine gradovima koje si naveo. U HR idemo samo na koncerte, a nastupe tamo smo završili verovatno za sva vremena, nakon koncerta u Dubrovniku negde u 2001. Situacija nije takva da možeš da kažeš ko si i šta si, i da ostaneš živ. Neću da sviram tamo gde ljudi ne prihvataju to ko smo i šta želimo. Dovodili smo i hrvatske i FBiH bendove u BL, ali NIKO od njih nama nikad nije vratio koncert u svom gradu. O promociji njihovih bendova – da ne govorim šta sam sve radio. Zbog „Mother Serbia“ pesme su nam vrata zatvorili u Federaciji BiH. Tu se videlo sve, iako pesma nikoga direktno ne vređa. Ljudi još uvek imaju ratne rane, i to je to. A što se inostranstva tiče… pa mi ne možemo ni u Sloveniju da uđemo, a kamoli negde dalje da odemo! Vize su nikad teže za dobiti. Dok bi sve to sredili, troškovi bi bili ogromni, i ko bi nas i zašto dovodio negde, kad može jeftinije da dovede bend iz komšiluka? Zgrozila me činjenica da je bugarski Korozy u Novi Sad došao za 50 EUR. Šta mi da radimo sa tim parama? Ništa. Znači, dok ne dođe do eventualnog ukidanja viza koje se pominje u doglednom periodu, mi ne idemo nikuda verovatno. Žalosno, ali šta možemo? U planu je Makedonija već duže vreme, ali tamo je situacija teška, nema organizatora, pa još to nismo sproveli u delo.

Kakvi su dalji planovi benda? Da li ćete po inostranim standardima pokušati da iskoristite rastuće interesovanje za vaš bend i odmah prionuti na snimanje albuma ili ćete poput Tornada, Rapid Forcea i mnogih drugih odlagati snimanje drugog albuma godinama i decenijama?

– Pokušaćemo, naravno. Sredićemo ubrzo sopstvenu prostoriju za probe, i raditi na novom materijalu. Sveprisutni smo na netu, komuniciramo sa raznim ljudima, nismo nestali nakon objavljivanja albuma. Snimanje drugog albuma će se desiti onda kad sve bude završeno, nadamo se u ne toliko dalekoj budućnosti. Ne bih želeo drugačije, u svakom slučaju.

Poznato je da imaš veoma širok spektar muzičkog interesovanja, od ekstremnog blacka do progresivnog rocka, sa posebnim akcentom na praćenje domaće scene. Izdvoji nekoliko „unsigned“ bendova kojima proričeš lepu budućnost.

– Naravno, rekao sam da me sve i svašta zanima sa muzičke scene. Svaki žanr ima da ponudi mnogo šta, i ne ograničavam se po tom pitanju. Unsigned? Da li misliš na domaće bendove? Lepa budućnost nije ono što će zadesiti nekoga sa ovih prostora bez EKSTREMNO velike sreće, ali očekujem dosta od pre svega meni najboljeg domaćeg benda bez albuma – Consecration. Njihov kvalitet je ogroman. Strašan potencijal. Sledi zatim Tales of Dark, odličan doom sastav velikih mogućnosti. Pa jedan od najdražih mi mlađih bendova koliko sam do sad čuo – Inumbro. Odlična pevačica, i sama svirka, progressive metal ne toliko izlizane forme (čitaj: samo tehnika, bez duše), već sa intelektualnijim pristupom na stvar. Zatim veoma mlada talentovana ekipa iz Demethera, koji sviraju kao da imaju ko zna koliko godina iskustva iza sebe. Tu je i Moondive koji želi komercijalniji proboj, videćemo da li će uspeti. Nadam se da će i Abonos odraditi dosta sa snimkom, mada bih promociju takvog benda lično radio mnogo drugačije i konkretnije jer imaju sve preduslove (vizuelno, svirački). Oblivion Awaits naravno, ako se izbore sa jednim tako teškim projektom. I ekipa iz Wolf’s Hunger sa kojima smo par puta zajedno svirali. Neverovatna je količina energije koju uživo poseduju. I više su nego zreli za snimanje/objavljivanje albuma. Od stranih, trenutno ne mogu da se setim ni jednog nepotpisanog. Poljski Lilith mi se svideo od mlađih bendova, ali ne znam da li su u međuvremenu šta objavili…

interfector002

Iako ste locirani u Republici Srpskoj (BiH) smatrate se delom srpske metal scene. Kakvi su odnosi Interfectora sa bosanskim metal bendovima? Ovih dana startuje i prva bosanska metal etiketa Walk Records CD-om benda Agonize (Tuzla). Da li planiraš da u cilju podrške lokalne (bosanske) scene naredni album objavite za tu etiketu? Mislim da bi to bio pravi „support“ potez…

– Uh… Odnose imamo samo sa par bendova iz Federacije BiH; cenimo i podržavamo Southern Storm i ToxicDeath. Odlični momci u oba benda. Agonize… ne bih trošio sad reči na njih, jer su neke stvari uticale na kvarenje odnosa, i ne znam koliko me više zanima njihov rad nakon svega. Što se RS tiče, u dobrim smo odnosima sa svim bendovima. Trebinjski Demonium i Apocalypse, banjalučki Antidope i Monument (ex Arise), banjalučko/novotopolski Mutilation… sa svima smo u korektnim odnosima, sviramo zajedno tu i tamo. Miroslava i Walk Records uvek bih podržao, taj čovek to i više nego zaslužuje, ali neke stvari mi se ne sviđaju u tom izdavačkom delu. Ne želim da zvučim nacionalistički, ali zašto ni jedan medij/izdavač iz Hrvatske ili Federacije BiH ne obraća pažnju na srpske bendove? Zašto smo samo mi idioti po tom pitanju? Mi smo u njihovim glavama izgleda precrtani kao narod. Toga mi je odavno već dosta. Postoje razni mediji: (čast izuzecima – Muzika.bosnia.ba), Cmar-Net i Infaustum u Hrvatskoj, koji nikad nisu recenzirali, niti intervjuisali ni jedan srpski bend, Hidden Throne zine iz Tuzle, pa opet nigde Srba u svemu tome, TheAebyss.com portal iz Sarajeva… ko je ovde glup? Ja sam kao lud radio za sve ex YU bendove na BL-Metal.org sajtu nekada, ali NIŠTA u zamenu nismo dobili, osim prozivki da smo nacionalisti, jer RS i Srbiju volimo više od nametnute nam Bosne. A sigurno znam više bendova sa njihovih scena, nego što je to obrnuto. Njih to jednostavno ne zanima. Na promociji Southern Storm, Neon Knights, Agonize, ToxicDeath po Srbiji uradio sam zaista mnogo toga. Mnogi ljudi su za te bendove baš preko mene saznali (radio sam svojevremeno i scene raport za Ravenlord zine, a to je i u Češkoj prevođeno za potrebe fanzina). I dalje recenziram njihove bendove po Butcherian Vibe i REX-u. I da li mi je neko rekao hvala i na koji način? Umorio sam se od svega toga, noževa u leđa, i raznoraznih priča. Znači bosansku scenu ne podržavamo, mi nismo deo iste, nemamo ništa sa tom pričom i kraj. Kad budem video promenu u radu hrvatskih i FBiH medija i bendova, tad ćemo i mi menjati politiku po tom pitanju.

I za kraj ovog neobičnog intervjua kroz koji sam se trudio da na uštrb „muzičkih“ pitanja predstavim čitaocima ideologiju, filozofiju i moralno-životne stavove Interfectora, još jedno „nezgodno“ pitanje. U poslednje vreme dali ste više intervjua koji su sa čitalačkog, ali i stručnog stanovišta bili totalno nezanimljivi (jedan takav je objavljen i na stranama naših novina). U čemu je problem? Znam da nije lako davati zanimljive odgovore na stereotipna i nezanimljiva pitanja, ali čovek tvog rejtinga i „blagoglagoljivosti“ i na „prazna“ pitanja može da da „pune“ odgovore i tako „spase“ intervju. Da li ne voliš da daješ intervjue, da li ih smatraš nužnim zlom, da li smatraš da je dovoljno na papir plasirati prazne reči ili je problem u nečemu drugom? Veliki broj bendova je upravo preko intrigantnih pa i kontradiktornih intervjua uspeo da animira publiku i izbori adekvatan status.

– Moram da priznam da sam veoma iznenađen ovim intervjuom od kad sam prvi put pročitao pitanja. Nisam bio u prilici do sada da odgovaram na intervju sa više kritika, i otvorenije priče, pogotovo što je ovde relacija bend-izdavač. Na dosta mesta se nisam složio sa tobom, ali svako ima svoje mišljenje. Nadam se da se niko neće naći uvređen zbog nekih izrečenih stvari. I opet se za kraj neću složiti s tobom o kvalitetu intervjua, jer ni jedan koji smo dali ne pati od manjka informacija. Sve što treba da se kaže, kaže se. Naravno, „nezanimljiva pitanja“ su nešto na šta mehanički odgovaram, ali uvek se trudim da kažem sve što treba. Da li postoji nešto što neko ne zna o nama? Intervjue volim, naravno neke više, neke manje, ali nije mi problem odgovarati na to. I svaki više puta pročitam pre slanja, ispravim gramatičke i pravopisne greške… To je slika benda, i ona mora da bude, kao i muzika, što bolja. Ne znam kako bih odjavio ovaj razgovor. Nadam se da će na našim greškama, ali i pravim potezima bendovi da uče u budućnosti, izvući neke pouke, i time da dobijemo što je moguće kvalitetniju scenu. Viši standard pod hitno uspostaviti, profesionalnije pristupati svemu, i možda jednog dana i bude nečega ovde. Pozdrav svim čitaocima, slušajte muziku/idite na koncerte, budite open-minded, i vidimo se tu i tamo! RAISE THE SERBIAN METAL!!!

Komentari