Luka Tower Matković je svojim radom, kao muzičar i producent (sa bazom u sada već poznatom Citadela Sound Production studiju), definitivno izgradio ime na domaćoj metal sceni. Lider novoformirane ekipe za brze intervencije, Quasarborn, član kultnog thrash sastava Bombarder, bivši frontmen legendarnog Space Eatera, session svirač u mnogim bendovima kojima je to bilo potrebno i sa impresivnim skorom sjajnih albuma na polju produkcije u svom CV-ju, za SMP rangira tri najbolja izdanja svih vremena srpske metal scene.

Tri najbolja srpska metal izdanja i zašto?

– Verujem da je većini mojih kolega ovo bio podjednako težak zadatak, koliko i meni… Izabrati samo tri izdanja na našoj zaista bogatoj sceni je skoro nemoguće, i zato bih voleo da spomenem još neke od izdanja koja nisu uspela da uđu u ovaj najuži izbor kao što su prvi demo benda Deadly Mosh, pa zatim razna izdanja Alitora, Nadimača, Abonosa, Infesta…

Toxic Trace – Torment (EBM, 2011.) – recenzija

Thrash metal sam počeo da slušam preko (uglavnom) američkih bendova, od kojih mi je najdraži bio Megadeth, posebno zato što su u ono vreme bili izvrsni muzičari za taj žanr. Moj prvi susret s nemačkom školom je bio preko ranih izdanja Sodoma i Kreatora, i vrlo sam brzo prezreo ovaj zvuk, najviše zbog neukog sviranja ovih bendova u to vreme, i produkcije od koje se nije razaznavalo ni to odsvirano (bio sam mali i nisam razumeo draž tih genijalnih izdanja). Moj doživljaj nemačke škole je zauvek promenio bend Toxic Trace kada su se pojavili 2007. godine. Bend koji je svirao pesme napisane u maniru navedenih izdanja, tehnički perfektno, uspeo je da mi približi ovaj stil, da bih ga na kraju zavoleo i uvrstio među omiljene muzičke pravce. Album Torment je upravo to – Pleasure to Kill sa mašinerijom za bubnjem po imenu Đubre, basistom džezerom Maksom i Dušanom na gitarama i vokalu.

The Stone – Golet (Folter, 2011.) – recenzija

Ovaj album je predstavljao ozbiljnu prekretnicu u mojoj slušalačkoj i muzičarskoj putešestviji. Nefasovi tekstovi, Kozeljnikovi rifovi, Obradovićeve solaže i Lukina zanimljiva bubnjarska rešenja su promenila moj doživljaj black metala. The Stone je još sa albumom Magla prestao da forsira klišee žanra kojem su pripadali, a na poslednjem albumu, Nekrozi, mogu reći da su ih se sasvim oslobodili. Međutim, ja sam ovaj bend prosto „svario“ preko Goleti. Pesme kao što su „Sekao duboko, zakopao plitko“, „Nikad bliži smrti“ i „Pred licem novog Boga“, za mene poseduju takvu snagu na kakvu retko nailazim u bilo kakvom obliku umetnosti.

Bombarder – Ima li života prije smrti (Metal Warning, 2010.)

Bombarder je jedan od najiskrenijih i najsirovijih bendova koje sam ikada čuo. Još kao mali sam odlepio na Bez milosti, a ubrzo sam počeo da posećujem redovno njihove koncerte. Prijao mi je taj domaćinski duh, atmosfera, koji su prožeti u mračnim i preterano jednostavnim speed metal pesmama. Međutim, onda je izašao pomenuti album koji je, uspevajući da zadrži atmosferu klasičnog Bombardera, muziku doveo na mnogo viši nivo. Zanimljiva stvar je što je album pisalo dosta različitih autora, a opet zvuči kao jedna kompaktna celina. Od pesama bih posebno izdvojio „Gubavog kralja“, koja mi je verovatno jedna od omiljenih pesama ikad.

Komentari