Danilo Trbojević peva u thrash/speed metal sastavu Nadimač, i po potrebi u 7th Army in the Kitchen, a isto je radio u DaggerSpawn, Necrorectumonomicon i drugim bendovima. Pored toga, sarađivao je i sarađuje sa domaćim i stranim bendovima i radi im dizajne i omote, ili im pomaže oko organizacije i promocije koncerata. Pisao je i za razne fanzine, webzinove… Danas, kako kaže, živi u planini gde se bavi uzgojem agruma i priplodnih patuljastih ježeva koje trenira za ilegalne borbe. Sav prihod troši na otkup limitiranih vinil i kasetnih izdanja narodne muzike sa ex-YU prostora, koja odmah po nabavci ritualno spaljuje, ili đubri sopstvenim đubrivom.

Tri najbolja srpska metal izdanja i zašto?

(Return of) Azazel – Na-Amah (Samoizdanje, 2005.)recenzija

Azazelov album je izašao dosta godina kasnije nego što je mogao ili trebao, ali mi je drago što bend nije ostao samo na demo snimcima koje smo kao klinci slušali početkom dvehiljaditih. Ovaj album je muzički jednako bitan koliko i bend. Naime, zvanično Azazel je svirao thrash metal, ali je tu bilo dosta upliva starog melodičnog death metala i punka što je i tada a i sada kad pogledam scenu, bilo prilično kul, jer su različite ekipe mogle da uživaju u ovoj muzici, a da bend ipak ima nešto svoje. Ovaj album je zanimljiv zbog toga što su pesme na njemu nastajale praktično od nastanka benda sredinom 90-ih pa do snimanja. Upravo zbog ove činjenice album i karakterišu dosta brze i besne pesme, zanimljivi uvodi i melodije, ali najvažnije – emocija i energija koju sam u tom obliku još retko gde mogao da čujem. Sad ispada da je ovo izdanje po nečemu posebno ili kvalitetnije od većine drugih domaćih… pa i jeste tako. Pored odličnih pesama, zvuka i emocija, ima tu još jedna bitna stvar – iskreno drugarstvo. Kad smo bili klinci, nije bilo neta, ili se pojavio dial-up sa kojim nisi mogao da skineš ko čovek ni sliku gole ženske a kamoli pesmu, i nisi mogao preko noći sve da dobiješ, povežeš se i sl., bilo je teže nego danas, ali bilo je i mnogo zanimljivije. Mi smo bili klinci i pošto nije bilo onlajn društvenih mreža nismo se tako lako upoznavali niti družli sa starijima, naručito ne sa ovima iz bendova koji su mislili za sebe da su neki bitan faktor (čast izuzecima). Ceo Azazel je bio jedan od takvih izuzetaka. Od prvog puta kad smo ih gledali, a nakon kog više nismo propuštali nijednu od narednih svirki, bend se prema nama klincima ponašao kao prema ljudima, što je bilo strava. Ne samo da je kominikacija bend – publika bila srdačna, već su članovi benda sa nama delili i pivo i klopu i majice i sl. Pored svirki, išli smo im redovno i na probe u neke rupe od studija, gde su oni svirali a mi delili njihovo pivo i vinjak i zajedno se družili. Iako je bilo i drugih OK bendova i ljudi, Azazel, kao i ostali bendovi koje ću ovde pomenuti, učinili su nešto što je definisalo i moj i odnos ekipe prema drugim ljudima, a posebno mlađoj ekipi. Danas, mnogo godina kasnije, posle mnogo zajedničkog cirkanja, skakanja po koncertima, uzajamne podršle, deljenja bine, pecanja, šljakanja, sva ta osećanja i duh se mešaju sa tripom koji imam dok slušam ovaj album, a to je da su srećom, muzika i duh ovog benda sačuvani na ovom malom parčetu plastike.
Omiljene pesme: „Of Guiding Lights“, „To My God“, „Law“ itd.

Kramp – Album (DIY/2008., nije nikad zapravo ni objavljen)

Da se ne bih ponavljao, Kramp, Azazel i Dead Before Dying su bili otprilike beogradsko (ne)sveto trojstvo i bendovi koji su svojski peglali od sredine/kraja 90-ih do nekog kraja prve decenije dvehiljaditih, kako ko. Naravno, bilo je svega tu još, Alogije, Kraljevskog Apartmana, Abonosa, Amon Dina, Dargorona, Analnog Karaktera, Interfectora, Sacramentala, Šahta, SMF itd. itd., al’ ipak možda najveći utisak na mene ostavio je prvi koncert Krampa koji sam gledao. Ajde što su bili brutalni, ajde što je ono bilo brzo i jebeno brutalno, nego što su još imali i žene u bendu! E sad, žene nisu nosile neke ‘aljine i tijare i svirale klavijature (nemam ništa protiv, ali ono…), već su mlatile bass gitarom, i growlovale i vrištale! Jbt, kad sam to video, naježio sam se! Kao u slučaju sva tri benda koja ću ovde da pomenem, nastupi se nisu propuštali, a takođe smo i cirkali i družili se van koncerata, i još se družimo što je kul. Kramp je imao autorske pesme i to dobre, ali se mateijal razvlačio godinama i pored demo izdanja ili live albuma, bend nikako nije izbacivao album. Nešto kasnije bend menja bubnjara i na njegovo mesto dolazi Manijak, grinder i kolega iz drvne koji je od početka uveo brutalne i ultrabrze blastove i tako muziku učinio još zajebanijom i sirovijom, ali ne pretencioznom. Nažalost, trebalo je još vremena da prođe dok album nije zapravo i snimljen. A dal’ je kompletno i snimljen, to je upitno, haha. Meni zvuči sasvim dobro. Na moju veliku žalost, album, dakle, nikad nije zvanično objavljen, a pesme su bile deo nekih kompilacija i split izdanja sa kragujevčanima Emetica. Da je pravde na ovom svetu, trebao je neko ovo da izbaci na CD-u, kaseti ili najbolje vinilu, jer ovo je stvarno odličan death/grind album. Odabrao sam ovo izdanje ne zbog njegove opskurnosti već jer kvalitetom i energijom, barem po meni, stvarno rastura i mnogo mlađe i napucanije bendove ne samo kod nas nego u globalu.
Omiljene pesme: „Morgues Morning Bloom“, „Ispod pakla“, „Eye of Madman“ itd.

Acroholia – Ecocide (Rock Express, 2003.) – recenzija

Kao i u slučaju prethodna dva benda, prvi susret sa muzikom benda uživo je bio odlučujući faktor i kada se radi o Acroholiji. Istina, ovaj bend je nastao početkom 90-ih pa je stariji i od dva gore pomenuta, ali se razlikuje i po stilu, jer za razliku od njih, ovaj bend mnogo više vuče na sirovi grindcore nego na metal. Kad smo ih prvi put gledali sa svojih 16-17 godina, naježili smo se jer su ovi pravili gomilu neartikulisane buke i agresije na bini, na šta mi u tom obliku nismo bili naviknuti, pa nismo ni očekivali. Tad je ortak u euforiji, inače naviknut na stejdždajv na harcore/punk koncertima, skočio sa bine al’ se sećam da se malobrojna publika samo izmakla pa je ovaj opizdio o pod. Al’ svejedno nam je bilo strava jer nas niko nije smarao za izgled ili pripadnost subkulturi već smo se svi batrgali i divljali zajedno. Acroholia se nije propuštala više, a nakon sto godina postojanja benda, više split i demo izdranja, bend je napokon krunisao svoje postojanje prvim albumom koji sam brže – bolje otrčao da pazarim kod SKC-a al’ ne na štandovima već u onoj knjižari koja je posle bila klub, pa opet knjižara. CD sam nažalost propustio da pokupim na Pungent Stenchu u Akademiji, čini mi se, al’ reče mi Bane da ima negde još kopiju. Istini za volju, produkcija albuma nije napucana i moderna kao kod stranih bendova tada, al’ smo znali pesme i to izdanje se čekalo, tako da mi je na maltene prvo slušanje i leglo. Nema tu mnogo filozofije, sirovi grind u kom se jasno vide uticaji starog Napalma, Brutala ali i pič šiftera i sličnog, sve iz keca u kec, tupatupatupa itd. Jako dobro izdanje, za onog ko voli takvu muziku/buku i Acroholiju. Bend je pre nekoliko godina snimio i drugi album, koji zapravo produkcijski zvuči dosta konkretnije. Mogao sam da kažem nešto i o ovom izdanju, al’ prvo je ipak prvo i za mene ima posebnu važnost. Članovi Acroholije su kasnije osnovali Brujeriu i Ghost. Šalim se, nisu.
Omiljene pesme – „The Cradle“, „Abortion Engine“, „Stone Face“ itd.

P.S. – Svaki od tri navedena izdanja i benda za mene imaju posebnu važnost i težinu kako na muzičkom, tako i na emotivnom nivou. Ima tu još dragih albuma ili onih koji su mi, ili ekipi bili važni ali su vremenom ipak ili zaboravljeni ili izgubili na relevantosti. Ova tri nikad nisu. Mogu da kažem da sam ili smo uz muziku ovih bendova na neki način odrastali, jer nam se muzički ukus stvarao i pre i posle upoznavanja sa njihovom muzikom na šta će nas albumi koje sam predstavio uvek podsećati. Odlaženje na svirke ovih bendova, probe kao i druženje i saradnja, učinili su da drugačije posmatramo „scenu“ šta god to bilo, i skontamo da ne treba biti „veliki“ ili „uspešan“ za druge da bi bio ostvaren, a da su iskreni i ostvareni ljudi najopušteniji, dok su oni elitisti i kompleksaši drkadžije makar bili „najuspešniji“ na svetu.

(SMP)

Komentari