Jedna od jačih „bombi“ koje su odjeknule u poslednjih nekoliko meseci u ovdašnjim metal krugovima jeste bila vest da će početkom jeseni po prvi put Srbiju posetiti vanzemaljci death metala – Hypocrisy. Da je dovođenje ovog legendarnog benda bilo dobar potez pokazala je sasvim fina količina ljudi okupljena u sali „Amerikana“ Doma omladine Beograda, a koja je pokazala da se možda stvari u Srbiji ponovo polako pokreću sa mrtve tačke koja je do nedavno obeležavala ovdašnje koncerte.

  • Piše: Slobodan Trifunović
  • Foto: Slobodan Trifunović
  • Copyright: SMP, 2013.
  • Nastupili: HYPOCRISY + Condemnatio Cristi, Hatesphere
  • Lokacija: Dom omladine, Beograd
  • Datum: 23.09.2013.

S bzirom na to da je srpska publika ipak još uvek prilično nenaviknuta na ideju da se satnica poštuje u minut, a da je ovoga puta nastup prvog benda bio zakazan već za 20:15, slovenački sympho black metal bend Condemnatio Cristi nastupio je pred bukvalno šačicom ljudi koja je do tada ušla u salu, no situacija se počela značajno popravljati već sa prvim taktovima nastupa benda Hatesphere.

Iako se na račun ovog benda može staviti dosta opravdanih zamerki, pre svega na račun originalnosti, jer činjenica je da je Hatesphere bazično The Haunted za one sa jeftinijim ulaznicama, ipak se dokazalo da je takva muzika kao stvorena za live ugođaj. Šutke i moshpitovi već lagano kreću, atmosfera se diže što je na bend ostavilo vidno pozitivan utisak, te su oni uzvratili rafalnom paljbom iz svih raspoloživih oružja.

Danci su pružili prisutnima 45 minuta vrlo zabavnog modernog thrash/groove zvuka sa nemalo hardcore momenata i uz dosta energije i dobru komunikaciju sa publikom dokazali da su odličan izbor za ovu turneju, te na pravi način zagrejali ljude za ono što će ubrzo da usledi, a što su svi nestrpljivo iščekivali.

Posle kraće pauze bina je bila spremna, svetla se gase i zatim ponovo pale uz zvuke introa. Horgh se pojavljuje iza vrlo visokog seta bubnjeva koji je nadgledao celu salu. Ubrzo za njim izlazi i ostatak benda i kreće „End of Disclosure“, uz opšte oduševljenje u publici.

Kao što se i očekivalo, početak koncerta bio je namenjen novim stvarima, pa posle uvodne pesme sledi „Tales of Thy Spineless“ i već tu postaje jasno da je bend strašno navežban, a da Peter svaku deonicu vrišti bukvalno identično dugo i jako kao na albumima, te je atmosfera od samog starta bila na prilično visokom nivou, iako se gitare nisu čule baš najbolje, ali to fanovima nije previše smetalo.

hypocrisy5432

Ali, već tada počinju fleševi iz prošlosti i na prisutne se sručila „Fractured Millenium“, da bi posle nje „Left to Rot“ dala svima do znanja da će cela Hypo diskografija biti pokrivena što je moguće bolje – i zaista, jedini albumi koji nisu pokriveni setlistom bili su The Fourth Dimension (nikad mi neće biti jasno zašto, reč je o izdanju koje je prekretnica ovog benda na kome su oformili prepoznatljivi stil) i Catch 22 (ovo je već jasno, jer je u pitanju ubedljivo najomraženije izdanje Hypocrisya), što vam govori da je najveći deo svakako besprekorne diskografije ovog benda zaista obuhvaćen i ispoštovan.

„The Eye“, kao najveći hit sa aktuelnog albuma, biva gromoglasno prihvaćena dok ni vratovi nikako nisu ostali besposleni tokom onog nosećeg rifa, da bi nakon toga „The Abyss“ malo smirila situaciju a „Valley of the Damned“ je ponovo uzburkala.

Sledi jedan od highlightova celog nastupa – „Fire in the Sky“, koja je zvučala nadzemaljski, da bi oldschool osećaj dostigao vrhunac tokom izvođenja „Necronomicon“ i „Buried“ (još jedne smrti za vratove svih prisutnih).

„Elastic Inverted Visions“ je po mnogima bila jedan od najvećih bisera setliste i njena savršeno precizna izvedba ponovo diže atmosferu do usijanja. „44 Double Zero“ sa novog albuma je opet malo smirila prisutne, jer je ipak reč o stvari koja nije jedna od aduta novog uratka, i uvela nas u završni deo zvaničnog dela koncerta, koji je okončan ubistvenom „Warpath“, koja doslovno nije uzimala zarobljenike celom dužinom nego je prosto pregazila kompletnu salu.

Naravno, tu nikako nije mogao biti kraj, te publika odmah gromoglasno doziva bend nazad i tada kreće legendarni „The Gathering“ intro, kada je svima postalo jasno šta sledi – naravno, najiščekivaniji trenutak celog nastupa, kultna „Roswell 47“, koja nas je podsetila zašto je gospodin Tägtgren Fox Mulder death metala.

Ne dopuštajući da trijumfalna atmosfera padne ni za sekund, bend ispaljuje kultnu „Adjusting the Sun“, na koju se nadovezuje verovatno najveći „hit“ ovog benda – „Eraser“, čiji su refren svi prisutni otpevali zajedno sa Peterom.

Tada ipak dolazi vreme za kraj i „The Final Chapter“ više nego simbolično i u gotovo ritualnom duhu stavlja tačku na nastup koji je svima prisutnima, opet simbolično, proleteo brzinom svetlosti i ostavio fanove gladnim ponovnog viđenja na koje valjda nećemo morati da čekamo još 23 (zemaljske) godine.

Komentari