Imajući u vidu da mi je Politbiro SMP-a odavno dao odrešene ruke u radu, a što se naravno odnosi i na izbor sagovornika, ugrabih priliku da konačno obavim i razgovor sa jednom damom. Do vraga, zašto da ne, ne sećam se da smo skoro imali sagovornika iz redova lepšeg pola! Osim toga, od Dragice Maletić, sjajne pevačice i dominantne figure benda Demist, teško da u ovom trenutku ima podobnije osobe za to. Zapravo, ona svakako zaslužuje svoju priču, nevezano za moj razlog, jer je nesumnjivo reč o jednom od trenutno prominentijih vokala i pojava na sceni generalno.

Dakle, Dragica Maletić i politički komesar SMP-a u laganom razgovoru, na ivici moralno-političke korektnosti, kroz šeprtljasta pitanja, jer se dotičnom ovlašćenom licu mozak ulubio od pokušaja da razgovor učini originalnim, što je na kraju rezultiralo hrpom kliše-pitanja koje je na početku želeo da izbegne. No, šta je tu je…

SMP: Devojka za mikrofonom odavno nije neka retkost ili čudo neviđeno na svetskoj metal sceni. Čak je nepotrebno da spominjemo fakat da su neki od najuspešnijih bendova upravo female-fronted, mada ja lično ne volim taj izraz. Čini mi se da kod nas i nije baš tako. Ili možda grešim?

Dragica Maletić: Pre svega, moram se složiti sa tobom, prezirem izraz female-fronted, najviše zbog toga što se to sada gotovo uzima kao zaseban pravac, gde su svi bendovi sa ženskim vokalom stavljeni u isti „koš“, eto dali su nam to, i to nam je dosta valjda. Elem, kod nas svakako ima metal bendova sa glavnim ženskim vokalom, među kojima ima i zaista dobrih i iskusnih bendova (npr. Demether), kao i novijih bendova koji itekako obećavaju (npr. Claymorean). Činjenica je, svakako, da ih ima daleko manje od onih sa muškim vokalom, ali mislim da će ih vremenom biti sve više. Bar se nadam da je tako, domaćoj sceni bi itekako prijalo da se razdrma iz učmalosti.

U interakciji putem socijalnih mreža stekao sam utisak da je Dragica čvrsta i da zna šta hoće, a i šta neće? Da li je to odraz tvoje ličnosti i van muzičkog života?

– Hm, čvrsta. Moglo bi se valjda to i tako opisati (obično čujem „umišljena“, „tvrdoglava“, itd. Čari ženskog položaja na pretežno muškom terenu). Nebrojeno puta sam, kako u muzičkom, tako i u privatnom životu, poželela da nije tako, jer bi mi to daleko olakšalo, ali, na sreću ili na žalost – u pravu si. U svemu što radim, znam šta želim a šta ne, kao i zbog čega nešto radim i šta treba da učinim da bih postigla cilj. Kompromisi su, naravno, ne samo neizbežni već i korisni, ali nastojim da ništa ne radim po cenu toga da izgubim svoj integritet, svoju ličnost, sebe. To verovatno nije baš najpametnije sa moje strane, ali je jedini način za koji znam i za koji želim da znam.

demist-2015

Foto: John Wolfrik Photography

Odnos sa muškim kolegama? Postoji li rivalitet, animozitet ili je to samo prazna priča?

– Rivalitet među svim kolegama, bez obzira na pol, postoji, u svakoj profesiji ili umetnosti. Međutim, on može biti „zdrav“, konstruktivan – iako ste svesni da imate istu ili sličnu ciljnu publiku, možete ne samo učiti jedni od drugih, već se i pomagati i podržavati, što ide u korist i na čast svima. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam neke od najboljih i najkorisnijih konstruktivnih kritika dobijala upravo od muških kolega, kao i najveću podršku. Problem je kada se javi animozitet; on sa moje strane apsolutno ne postoji, prosto jer nema smisla ni poente. Imala sam prilike da čujem dosta zluradih komentara na naš rad i to samo zato što „neka ženska peva“, ali na to se ne osvrćem. Nažalost, to je neizbežna pojava, naročito u metal muzici, i svesna sam da ona nije ograničena samo na naše područje.

A odnos sa muškim fanovima? Kako stoje stvari na toj relaciji?

– U mom slučaju, zaista, bez ikakve razlike od ženskih fanova; oni su čak prema meni daleko suzdržaniji (u bendu se često šalimo kako pohvale na svoj račun od muškog dela publike čujem isključivo kada mi ih drugi prenose). Neću se pretvarati da nisam svesna na šta se veliki broj bendova sa ženskim vokalom u svetu primarno oslanja, kao i da im to daje veoma uspešne rezultate. Mi jednostavno nismo iz te priče – ja nisam (a i da mogu da budem, ne verujem da bih bila. Mada, „nikad ne reci nikad“). Ipak, često u šali kažem da, ukoliko momci odluče da dovedu još jednu članicu koja bi pojačala faktor seksepila, neću praviti problem zarad dobrobiti benda. Do tada, taj posao ostavljam njima četvorici, mislim da se niko do sad još nije bunio (šalim se… donekle).

Uzori

Da li imaš uzore među pevačima ili autorima, koji su eventualno uticali na formiranje tvog trenutnog stila, izraza?

– Predvidivo, ali dva glavna uzora su mi oduvek bile Amy Lee (Evanescence) i Tarja Turunen (ex-Nightwish, solo), kao spoj sirove emocije i kristalne jasnoće glasa. Kasnije su došle i Simone Simons (Epica) i Floor Jansen (After Forever, ReVamp, Nightwish), ali i Brittany Slayes (Unleash the Archers) i Sandra Nasić (Guano Apes), uz koje sam istražila i svoju „grublju“ stranu.

Činjenica je da si za relativno kratko vreme zaradila i poštovanje i reputaciju na muzičkom planu. Šta stoji iza toga? Da li poseduješ muzičko obrazovanje i da li spadaš u red onih koji se pridržavaju svetog trojstva svakog posla – red, rad i disiplina?

– Mislim da je isuviše prerano da bih se mogla složiti sa stavom da je to „činjenica“; ja, svakako, do sada nisam stekla takav utisak, a vreme će pokazati da li sam postigla najteže – da „uspem u svom selu“. Formalno muzičko obrazovanje nemam, i to mi zaista nedostaje. Jedno kratko vreme sam uzimala časove pre par godina, a jedna od velikih odluka za ovu godinu je da se tome ozbiljno posvetim, kako zbog sebe, tako i zbog benda. Ne važim za najvredniju osobu, ali kada se nečemu potpuno posvetim, red, rad i disciplina ne izostaju.

Postoji li neka rutina, sistem po kome radiš? Kako održavaš muzičku formu?

– Tragično i bezobrazno – ne održavam je; trenutno nemam praktičnih uslova za to, ali i to će se uskoro promeniti. Ovo je godina promena na bolje, bez sumnje.

Kada smo kod rada, da li više voliš da radiš u studiju ili live?

– Live, bez pogovora. S obzirom na to da, kao što sam pomenula, nemam pevačku rutinu, za mene je pevanje prvenstveno stvar onoga što osećam, izražavanje emocija, energije, što me najviše pokreće tokom nastupa. Nema sumnje da je sve ovo jednako bitno i u studiju, možda i bitnije, ali neiskustvo i nesigurnost usled „veštačke“ atmosfere i okruženja, kao i neprestana ponavljanja pomalo oduzimaju čar čitavom iskustvu, bar ja to tako doživljavam.

Da li sebe doživaljavaš prevashodno kao pevača ili autora? Kakva je tvoja primarna uloga u Demistu?

– Žao mi je, ali ta dva su za mene nerazdvojiva. Do sada je praksa bila da ja osmišljavam tekstove i vokalne melodije, koji su izraz mog bića, što prenosim i na pevanje. Moja primarna uloga u Demistu? To bi možda trebalo da pitaš momke; ja sebe u Demistu vidim kao Dragicu, jednu od ranvnopravnih petoro članova.

Foto: John Wolfrik Photography

Foto: John Wolfrik Photography

Da li postoji žanr koji preferiraš, omiljeni bend, album? Siguran sam, bez obzira što je pitanje u najmanju ruku – izlizano, da bi gomila nas zapravo želela da čuje sve ovo…

– Ne ograničavam se na određene žanrove, ali mogu reći da mi je ukus prilično „ograničen“, pošto relativno mali broj bendova ima sve ono što tražim u muzici – među njima su, pored gorepomenutih, Kamelot („stari“ i „novi“), In Flames (uglavnom „novi“), Disturbed, Korn, Slipknot, Ayreon, Delain, Seventh Wonder, HiM, We are the Fallen, Xandria (noviji albumi), Tristania (sa Vibeke), a ima i onih van metal žanra: Hurts, Florence and the machine i Loreen. Da, veoma sam kliše.

„Ove godine ću biti jedna od učesnica finskog festivala Kitee International Music and Art Festval posvećenog stvaralaštvu Nightwisha, što je za mene ogromna čast i izvanredna prilika da upoznam talentovane ljude iz svih krajeva sveta“

Da li si zadovoljna učinkom, kako Demista, tako i iz lične perspektive, zaključno sa ovim razgovorom?

– Apsolutno! To, naravno, ne znači da nisam čvrsto uverena da najbolje i najveće stvari tek dolaze!

Šta dalje? Planovi, ciljevi i sl.?

– Volim da kažem da nas ove godine čeka sve ono na čemu jedan bend može da radi – ostvarili smo saradnju sa Deanom Barnettom, menadžerom iz UK, i ove godine ćemo raditi na pronalaženju diskografske kuće za izdavanje sledećeg albuma na kojem se takođe uveliko radi, čekaju nas svirke, festivali, snimanje spota (možda i više njih), snimanje novog albuma, saradnja sa sjajnim fotografima i grafičkim dizajnerima, kao i drugim bendovima iz regiona i šire, a nadamo se i da ćemo ove godine konačno imati i fizičke kopije našeg prvenca Guilt and Pleasures, pošto je potražnja za istim i više nego obimna. Sve u svemu, čeka nas mnogo rada, truda i odricanja, ali i mnogo novih postignuća i divnih iznenađenja za naše fanove. Takođe, ove godine ću biti jedna od učesnica finskog festivala Kitee International Music and Art Festval posvećenog stvaralaštvu Nightwisha, što je za mene ogromna čast i izvanredna prilika da upoznam talentovane ljude iz svih krajeva sveta, od kojih ću, bez sumnje, moći mnogo da naučim.

Da li postoji nešto što bi Dragica htela da kaže, poruči, a da je osoba koja vodi intervju zaboravila da pita?

– Trebalo je ovo možda da naglasim na početku, ali, eto, ostavih najslađe za kraj: zaista mi je čast i zadovoljstvo što sam dobila priliku da dam intervju za jedan od najeminentnijih portala alternativne muzike na našim prostorima; ovo ne kažem samo zato što smo oduvek imali sjajnu saradnju i zbog zahvalnosti na vašoj ogromnoj podršci – to je činjenica koju može potvrditi svako ko iole prati našu regionalnu scenu (crvenimo se 🙂 – prim.aut). Mislim da je sjajno to što radite jer ovdašnji bendovi vape za podrškom u sredini koja, blago rečeno, nije naklonjena ničemu što odstupa od ustaljene i uparložene norme. Nema poente razglabati o tome jer smo svi dobro svesni gde živimo; zato bih, za kraj, volela da poručim svim svojim kolegama i koleginicama: glavu gore! Neuspesi su tu da se na njima uči i čeliči, a pobeda je time još slađa! Nema odustajanja!

Komentari