Stav. Ja stvarno volim bendove koji imaju stav. I petlju. Možda čak petlju pre svega. Volim kada band ima šta da kaže. Nadimač uvek ima šta da kaže. Nadimač ima stav. I petlju. Nadimač ima i novi album. Četvrti po redu. Manifest protiv sudbine. Nikada teži, jači i mračniji. Pošto je SMP svojevremeno imao čast da prvi recenzira Manifest…, smatramo da je sada vreme da se saberu utisci.

Danilo Trbojević, koji u Nadimaču duži mikrofon, pomoći će službeniku SMP-a da izvede socijalni eksperimet pod nazivom “Ozbiljan intervju sa Dačom”.

SMP: Dačo, novi album, korak napred u zvuku benda, isti producent. Da li je do pomaka došlo spontano ili ste imali određenu viziju koju ste sledili?

Danilo Trbojević: Pozdrav Igore. Trudimo se da svakih dva albuma promenimo potpuno studio ili produkciju da albumi ne bi počeli da zvuče dosadno i isto. Sa jedne strane, crnina na albumu je došla spontano kao i u životu, a sa druge, želeli smo da snimimo album koji odražava te dve godine koje smo proveli praveći ga, i sve što nas je okruživalo tih dve godine. Nažalost, bilo je gomilu sranja, tako da je na albumu i gomila crnine i zla. Sledeći će bez obzira na okolnosti biti drugačiji, svakako.

Snimano je prepostavljam u “Nadimač style” – superekspresno, brzo i bez mnogo filozofiranja…

– Dobro pretpostavljaš… naš stil je „koliko para – toliko muzike“. Snimili smo muziku za nekih 2-3 dana, posle sam ja imao koji sat da se izdernjam i… ćao, gotovo.

Aranžmani, rifovi, tj. muzička rešenja nikada bolja. Da li se nešto promenilo u načinu stvaranja muzike Nadimača ili je i ovo faza u razvoju benda generalno?

– U principu nije se menjao proces pravljenja pesama… i dalje pesme pravimo na probama, i još uvek pesme sa naglaskom na aranžmanima pravimo svi zajedno. Da to pravi jedan čovek sigurno da bi drugačije zvučalo nego sad. Sa druge strane, jednako smo i cirkali skoro ko i ranije rekao bih, pa je i to na standarnom nivou.

nadimac-manifest-protiv-sudbine

Kako nam se čini, startu Manifesta… je posvećeno i malo više pažnje nego prethodnicima. Dobar tajming video klipovova, sjajan cover (istog umetnika kao na prošlom albumu, ako se ne varam) itd, itd. Korak dalje i u profesionalizmu benda?

– Eh, to je najviše do novog labela, tj. izdavača. Budući da se on iscimao oko nas i pokazao da stvarno želi da nas izdaje i dalje, mi smo se potrudili da snimimo te spotove po DIY principu i da sve utanačimo da bude što bolje… u skladu sa mogućnostima, hah. Omot, da, jako smo zadovoljni, jer je čovek ponovo potpuno pokidao kako je dobro postavio naš koncept i prikazao sve tako da se sve lepo vidi. Još čekam da izdavač nađe vremena i novca da izda album i na vinilu pa da vidimo omot u punom sjaju.

Fakat je da je Manifest… za nijansu mračniji od svih prethodnika. Posledica i refleksija stanja uma i duha u trenutuku stvaranja? Ili alkohola?

– Zapravo, čini mi se da smo manje pili kad smo pravili ovaj album. Ili sam se istripovao. Razlika je samo u tome što su se nama životne okolnosti i ideje o životu možda izmenile u zadnje dve godine. Tekstovi su svakako refleksija stanja uma. Bilo je tu još grđih tekstova, ali ih, srećom možda, nismo iskoristili. Kao što rekoh, iako će sledeći album takođe biti vezan za našu realnost, ugao gledanja i reagovanja će biti promenjen, jer nema potrebe da dvaput snimamo album pun crnila i gorčine, na isti način.

Naravno, retorika je uvek ista, istina u lice običnom čoveku bez uvijanja. Skoro kao šut u jaja za ekspres buđenje iz socijalne i duhovne letargije. Tako? Ili grešim?

– Ma da, al’ mi se čini da ljudi nešto kao skontaju, oni koji se iole potrude, a da većina odreaguje onako, kao da ih više ništa ne može probuditi i pokrenuti. kao što imate gomilu ljudi koji kenjaju po druptvenim mrežama, bilo da kukaju ili prete zamišljenom neprijatelju, oni zapravo ništa STVARNO ne rade, nažalost. Jbg, mi smo se trudili i trudićemo se da kroz muziku, poruke, tekstove i lične primere animiramo ljude da reaguju, iako to deluje kao izgubljena bitka. Stvar je ipak pokrenuti ne ratove već rat, i promeniti realnost.

Rakija ili pivo

Koji je tvoj alkoholni izbor: pivo ili rakija? Ili si pak za nešto treće?

– Ako je domaća – onda rakija. Ako je neka hemija… onda hladan zidarac, jest’ da je i to teška industrija, ali glupo je da se prekida sad kad se organizam navikao.

Imate li ciljnu grupu, tj. da li smatrate da je poruka koju Nadimač širi više potrebnija nekoj određenoj grupaciji ljudi, omladine, belih medveda ili nekoj četvrtoj? Sunovrat je očigledan, pogotovo na moralnom i socijalnom planu. Za koga smatraš da je po tom pitanju najugroženiji sadašnjim kretanjima u našem društvu?

– Najugroženiji su mladi. Najugroženiji, najzbunjeniji i najpasivniji. Mogu samo da zamislim na šta će ličiti društvo u Srbiji kada deca koja su rođena krajem 90-ih ili još gore početkom dvehiljaditih pa na ovamo, odrastu i preuzmu svoja mesta u društvu. Pakao. Ako su nekom pesme posvećene, iako one odražavaju prvenstveno krik protiv sistema koji nas okružuje i melje, posvećene su generaciji koja nije doživela devedesete i sranja u zemlji i oko nje, kao i promene, jer se nadam da u toj generaciji ima još uvek dovoljno mozga i testisa da se nešto pokrene i ostvari. Za sada, ne deluje tako, ali jbg, videćemo. Mi pevamo o našem društvu i za naše društvo, to je tako, ako se pored toga i nešto više uradi, carski.

Identitet Nadimača iz tog razloga ostaje nepoljuljan. Takva istrajnost sigurno traži i određene žrtve. Plaćate li ceh u bilo kakvom obliku, na privatnom planu, da bi Nadimač ostao Nadimač?

– Da, priličan, nažalost. Ali jebiga, tako je.

Kada smo već kod toga i kada smo zaključili da se karakter Nadimača u biti ne menja, onda ćemo postaviti pitanje koliko se za ovo vreme vaše egzistencije promenilo vaše okruženje u kome radite? Da li je odnos benda sa publikom ostao netaknut? Ili se publika promenila više nego Nadimač?

– Hmmm, pa publika se podmladila, i sad to nisu više ljudi koje smo znali i znamo sto godina ili od malena a sa kojima smo „čuvali ovce“ (smeh), ali se trudimo i da se družimo sa novim članovima scene, da ne kažem „publike“, da im pomažemo. Ja pojma nemam kako dalje ti ljudi koji nas upoznaju ili se cimaju oko poruka i muzike, rade, ali znam neke primere kada su ljudi prihvatali DIY princip kao važan, ili antikapitalistilke principe, posebno vezano za međuljudske odnose i saradnju, trgovinu/razmenu i sl. Naravno, ima i debila koji ne razumeju ništa, ali dobro, šta da se radi. U tom smislu, msilim da zadnja generacija „publike“, iako mrzim da koristim taj izraz, u nekom smislu neke stvari drugačije razume i usvaja nego starije generacije, što je u nekim slučajevima dobro, naročito ako se radi o saradnji unutar scene, aktivizma, ali i slušanja i sviranja više od jednog, pravilima ograničenog žanra metala ili underground muzike. Mi sa ljudima na koncertima imamo isti odnos ko i uvek, niti mi ljubimo nekom bulju, niti tražimo i želimo da nama neko celiva dupe, već to što radimo radimo iskreno i očekujemo isto od ljudi koji su došli da nas podrže i zajedno učestvuju sa nama u energiji koncerta. Znam da su Nadimač tekstovi, dok sam ih smišljao, mene podsticali da o nekim stvarima još više razmišljam, pa da u skladu sa tim počnem ili prestanem da radim neke stvari.

Foto: Aleksandar Zec

Foto: Aleksandar Zec

Može li se to generalizovati? Koliko su se za sve ove godine promenili bendovi, a koliko fanovi? Iz tvog ugla naravno, bez ustezanja.

– Šta ja znam, to mu dođe filozofsko pitanje. Koji bendovi? Ovde se dešava da se gomila bendova pojavi, odsvira nešto, snimi možda demo ili album i nestane. Tako je bilo i nekad, ali zadnjih desetak godina je sve gore. U tom smislu ispade da postoji samo nekolicina bendova koji postoje i nakon 10, 15, ili 20 godina, a koji se opet drugačije i neusaglašeno cimaju i trude oko toga što rade. Čak ni saradnja među bendovima nije de fakto plodna i produktivna na duže staze, već je prisutan visok nivo zavisti ili čak (negativnog) takmičenja, a sve po principu tapšanja po ramenu. Ono što je izvesno je to da bendovi i dalje sviraju, ali da su u principu pasivni deo scene u Srbiji, a ljudi iz bendova manje deluju konkretno, bilo da se radi o širenju scene i borbe protiv mejnstrima ili direktnih akcija ukoliko pevaju protiv nečega vezano za npr. politički sistem ili policiju. Trenutno mi još pada na pamet činjenica, ili sam ja bar pod utiskom, da je kod nas death metal scena zamrla u odnosu na situaciju od pre nekih 10-ak godina kada je bilo dosta domaćih grupa i dosta lokalnih DM svirki. Ponavljam, čini mi se tako. „Fanovi“, pa eto, kažem, došle su nove generacije, pa njima i bendovi iz naše generacije deluju matoro ili ne daj bože kultno (smeh). Meni je to iskreno smor (smeh) jer ja i dalje na bini razmišljam isto kao i kad sam imao 15 godina (smeh). Dobro je, ipak, kad vidim da je na neki strani, a posebno domaći koncert došla i matora ekipa, ljudi stariji po 15 ili 20 godina od mene, ili oni koji su tek krenuli da idu na koncerte, ali i ovi koji su naše godište. Dešava se da između tih generacija bude saradnje i stvarne podrške što je super. Bude i sranja, ali eto, dešava se.

E sada, jedna od novina je i novi izdavač. Witches Brew. Mala, ali velikog respekta vredna undergroung kuća iz Nemačke, koja već ima u svojim redovima jedan domaći bend, Alitor. Kako je sarađivati sa izdavačem iz zapadnog sveta? Da li si zadovoljan kako se to sve za sada odvija na relaciji Nadimač – Izdavač?

– Iskreno, do sada su nam svi izadavači bili veliki carevi. WB ili preciznije Šeril, gazdarica labela, pokazuje veliku volju da sarađuje sa nama, a čak su nam ponudili i ugovor za naredni album, što je super, jer ne želimo da menjamo izdavača do daljnjeg. Samo ću reći da smo od kad je potpisan prvi ugovor, bili u kontaktu sa izdavačicom oko 720 dana za redom, otprilike, što govori o tome koliko se ona trudi oko nas.

Na kraju, stereotipno pitanje o planovima Nadimača… Live nastupi, promocija?

– Ovih dana vežbamo i pravimo dve nove pesme koje treba da snimimo i izdamo na 4-way vinil split izdanju koje planira već pomenuti WB. Do kraja godine ili početka naredne želimo da završimo montažu Nadimač DVD izdanja koje će verovatno izdati upravo WB, a koje bi trebalo da bude dosta zanimljivo. Live nastupi su nam bitni, tako da pored svirki u Srbiji, ex-YU prostoru i širem regionu, planiramo da ponovo posetimo Grčku i Italiju, ali i po prvi put Francusku, Švajcarsku i Austriju. Što se tiče turneja, to ne planiramo, jer iskreno nemamo para za to planinarenje.

Komentari