Desetogodišnji demo period, beogradski sastav Consecration prekinuo je objavljivanjem albuma .avi. Kako se taj bend tokom godina razvijao, zašto prvi album (aux) nikada nije zvanično objavljen, i koliko je zaista teško snimiti eksperimentalni doom metal/post rock album u Srbiji, čitajte u razgovoru sa liderom benda, Danilom Nikodinovskim.

  • Pitanja: Nebojša Lakić
  • Odgovori: Danilo Nikodinovski
  • Foto: Aleksandar Zec
  • Web: Consecrationband.com
  • Copyright: SMP, 2010.

SMP: Danilo, red je da intervju počnemo čestitkom povodom objavljivanja drugog Consecration albuma, .avi, i konačnog napuštanja demo voda. Nešto se ta priča poprilično otegla, ali rezultat je, mnogi će se složiti, vredan tolikog čekanja. <smeh>

Danilo: Hvala ti puno! Deset godina svakako nije malo, ali mislim da su rezultati očigledni. <smeh>

Kasnije ćemo o novom albumu koji i jeste povod ovom razgovoru, nego, da se prvo vratimo malo Consecration korenima. Počeli ste kao doom/gothic metal bend, u čijem radu su se mogli prepoznati uticaji Anatheme, Katatonie, The Gatheringa, Ever Evea, i generalno „Nuclear Blast – Beauty in Darkness“ priče. Bili ste jedini domaći bend koji je tako nešto radio. Kako se danas osećaš kad se setiš tih vremena? KST utorkom, Everything is Coming Up Roses (Black), Tears of Time (Crematory) obrade…

Iskreno, malo mi je žao što nismo mogli prvi album da snimimo u to neko vreme 2002. i 2003. dok smo bili, što kažeš, punokrvni doom metal bend sa gothic uticajima. Tako bi taj prvi period ostao zabeležen na pravi način, a aux bi tako bio drugi album i nagovestio dalje taj neki prelaz kome smo naginjali nakon auxa, koji je evidentan na novom albumu. Ta vremena su bila sjajna, kod nas nije bilo svirki i poseta na koncertima je bila očaravajuća, stvarno. Na prvoj svirci u Velikoj sali SKC-a smo imali oko 600 posetilaca, na festivalima po KST-u oko 800… Sjajna vremena. KST utorkom je bio tematsko veče u svakom smislu. Vodio ga je DJ Stevie, sa kojim sam se u međuvremenu i sprijateljio. Sjajan čovek i prijatelj od koga sam mnogo naučio, koji je umeo da napravi sjajne najtove i umeo da ih uobliči i u neku vrstu obrazovnog karaktera <smeh>, jer je kod naše publike probio bendove kao što su Saturnus, Anathema, The Gathering, Katatonia, Type O Negative… Pesma Everything is Coming up Roses je dobila svoj neki revival upravo zbog naše obrade, nakon prvog našeg solo nastupa na gothic nightu kad smo je odsvirali i Stevie je nastavio da je vrti na najtovima, i time je ta pesma dobila i neki gothic šmek <smeh>. Puno zanimljivih ljudi i prijatelja sam upoznao na tim gothic najtovima u KST-u i mogu slobodno da kažem da je veliki deo scene upravo tamo i tada i počeo da se formira.

Prvi album, aux, nikada nije zvanično objavljen (osim ako se od skora dostupna download opcija preko Geenger Records ne vodi kao izdanje?). Šta je bio razlog tome, kao i periodu od šest godina koliko ste ga snimali? Jeste li ganjali izdavača vani, ako ne kod nas?

aux i dalje postoji kao self-released izdanje, no Geengerova ideja je bila da ga ponudimo besplatno uporedo uz .avi, pa tako svako može da ga skine u paketu sa novim albumom. Prvi album smo snimali dugo, jer smo imali dosta problema sa postavom… Malo-pomalo pa neko ode iz benda i onda probaš nekoliko meseci bez tog nekog, pa dođe neko nov, pa prođe još toliko dok se taj neko privikne na pesme i ekipu i dok se ne ustaloži taj neki novi vajb i atmosfera u bendu. Pesme Absinthe i Emocean smo npr. snimili samo Jeki, Leš <originalni bubnjar i basista Consecrationa – prim.aut.> i ja, jer smo u tom periodu bili trojka. Kasnije, kad je ceo aux bio gotov, u jednom trenutku smo imali ponudu od britanskog izdavača Sound Devastation. Bili su jako zainteresovani da izdaju aux, međutim, izdavač je mali, univerzitetski da kažem, iz Mančestera, i onog trenutka kad su shvatili da ne možemo tako lako da sednemo u kombi i napravimo turneju od 30 gradova, jer je tada bilo nemoguće dobiti šengensku vizu – a za Britaniju je još uvek prilično teško dobiti je – plus, kako nas tamo ljudi ne znaju, predomislili su se takoreći preko noći i izvinuli zbog sopstvene neinformisanosti i pored sve dobre volje koje su imali u početku. Kako nijedan ozbiljan domaći izdavač kod nas ne postoji, odlučili smo da album ljudima poklonimo, jer su posle toliko vremena zaslužili da čuju i dobiju sve te pesme.

Koliko je danas Consecrationa ostalo u Consecrationu? Ili da sročim to drugačije, šta misliš koliko fanovi ranijeg perioda benda mogu da se pronađu u onom što danas radite?

Mislim da mogu. Doom elementi postoje na oba albuma. Međutim, ako se vratimo na broj posetilaca naših svirki u tom periodu 2002. i 2003. godine u odnosu na 2010. godinu, mislim da je stvar u tome što njih možda više ne zanima takva vrsta muzike, metal uopšteno, svirke, koncerti i tome slično. Možda je to bila njihova neka faza koju su prerasli – mi smo se u tom smislu mnogo manje promenili sigurno. Fanovi koji su bili pravi fanovi vole nas i dalje i oduševljeni su svim promenama kojima težimo. Štaviše, oni od nas i očekuju da se menjamo, jer se oni menjaju uporedo sa nama.

Verujem da ćeš se složiti sa mnom kad kažem da je udarna pesnica Consecrationa live okruženje. Jedan ste od koncertno aktivnijih domaćih sastava… Koliko nastupa imate iza sebe, gde ste sve svirali, beležiš li to negde? <smeh>

Uh, imamo sigurno oko 150 do 200 svirki iza sebe… Pre par godina se zadesilo da smo svirali četiri puta u nedelju dana i to potpuno neplanirano. Bilo je tu svega, od vrlo profesionalnih svirki, do pravih raspada od organizacije. No, ekipa na tim nekim raspad svirkama je bila vrh, ako se sećaš svirke u Rumi na kojoj si nastupao sa Interfectorom, na kojoj je bilo više bendova nego posetilaca, ali je provod tada bio nezaboravan <kako bih mogao zaboraviti <smeh> – op.aut.>. Sećam se da smo mi bili jedini bend od valjda 8-9 bendova, čiji je pevač svirao i neki instrument <plus Carcass <smeh> – op.aut.>, a tamo nisu imali nikakav stalak za mikrofon, pa smo onda morali da pravimo improvizovan stalak od nekakvog stalka za činelu, pa lepili mikrofon selotejpom… Sulude stvari, ali ostanu ti one najlepše na kraju najviše u sećanju. Lazar <bivši Consecration basista – op.aut.> je tada valjda ujutru zatekao pun ranac nekakvih paprika i naravno blage veze nije imao odakle to tu.

consecration05

Skoro ste odradili mini turneju, ovaj put uspešno prešli granicu (smešno bi bilo da nije žalosno), i nastupali i u Hrvatskoj… kako su prošli ti koncerti, i šta je sledeće u planu na tom polju? Takođe, promenili ste bas gitaristu…

Koncerti su prošli sjajno! Rijeka je divan grad i tamo su nas prihvatili kao kod kuće maltene. Nisu nam dali da siđemo sa bine! Drugari iz benda Hesus Attor su nam puno pomogli i poneli se kao pravi domaćini. Novi Sad je takođe bio fenomenalan, da smo imali još snage, svirali bismo dva bisa umesto jednog. Što se basiste tiče, Lazar je otišao iz benda neposredno pre turneje, tj. nije zapravo otišao, koliko smo međusobno sporazumno pričali o eventualnoj zameni. On puno radi već godinama unazad i to nekoliko poslova dnevno, živi odskora sa devojkom i, kako je Consecration postao mnogo ozbiljniji i napredniji bend nego što je bio, obaveze benda su porasle, a on jednostavno nije mogao sve to da isprati. Zato smo sa Ivanom vežbali pre turneje, jer smo pri tako nekoj, da kažem, ekstremnijoj situaciji kakva je turneja i putovanje nekoliko dana zaredom, malo sna, puno kobasica i sve to, mogli da vidimo da li je on spreman na to. Ispostavio se da jeste i to nas je baš obradovalo… Pri odluci za novog basistu nismo išli po sistemu da je najbitniji uslov da mora da svira kao vanzemaljac, već da bude i dobar prijatelj benda. Ivana znamo dugo i veliki je fan benda odavno, gomilu puta nam je već pomagao, što zbog opreme, što zbog toga što nas je vozio na neke od koncerata. Svi u bendu imamo već po 27 godina u proseku i važno nam je da imamo u bendu nekoga ko je i prijatelj, sa kime možemo da provodimo vreme i van proba i svirki, neko na koga možeš da se osloniš, i u tom pogledu je Ivan prava osoba za nas. Bitno je još i to da ne svira ni u jednom drugom bendu. U današnje vreme kada se sve manje ljudi kod nas ozbiljno bavi muzikom, muzičari su primorani da budu u dva-tri benda istovremeno i tako stalno mora da se pravi neki kompromis između bendova. Ovako nam je puno lakše, jer bar znamo da sa njim 99% nemamo nikakvih problema što se tiče dostupnosti. S muzičke strane, Ivan možda nije muzička biblija kao Lazar, ali osim Ugly Kid Joe obožava King Crimsonov Power To Believe što nam je dovoljno. <smeh>

OK, .avi objavljujete za hrvatsku kuću Geenger Records, kao download-only izdanje. Da li ta kuća ne radi fizička izdanja diskova, i koliko zaista možete biti zadovoljni samo elektronskom verzijom albuma?

Geenger Records rade fizička izdanja i već su ih uradili dva, za bendove True i Mass Hypnosis. Mi smo prvo imali u vidu zakazivanje turneje i onda pomerali datum objavljivanja albuma i prilagođavali se tome. Kako nismo mogli da naštampamo diskove na vreme za turneju, složili smo se da je bolje da ih imamo bar u nekakvoj verziji. Bilo nam je bitno da imamo majice i longlsleeveove kod sebe za turneju. Elektronska verzija albuma je danas neizbežna, jer su download i torent sajtovi neizbežni. Nije nikakva tajna da bendovi danas prodaju sve manje diskova na turnejama. Nama je najbitnije da ljudi čuju naš album, bio on kupljen, plaćen, pozajmljen, ukraden ili štagod. Ako naša muzika dopre do ljudi i još se pritom ljudima naša muzika toliko dopadne da dođu na naš koncert – super! Ako neko toliko odlepi na bend i album da kaže svojim prijateljima za bend i dovede ih na svirku – još bolje! To se nama već dešava i to su pravi fanovi, oni koji žele da podele to osećanje sa svim svojim prijateljima. Na poslednjem koncertu u Beogradu su došli fanovi iz Kruševca i Čačka i toliko su bili oduševljeni da su pravili konstantne stejdždajvinge, skakali sa bine, gazili nam po pedalama, isključivali ih iz struje, rušili stalke za mikrofone… Bilo je suludo! Znali su svaki aranžman, gde je solo, gde je brejk, gde je pevanje, pevali sa nama, drali se… To je najveća nagrada koju možeš da dobiješ.

Pretpostavljam da su svi zainteresovani do sada upućeni u načine nabavke albuma, ali nije zgoreg da im ti to ponoviš, i pojasniš malo priču oko download kodova koje prodajete i na koncertima…

Kod nas je malo čupavo nabaviti album legalno preko interneta, jer PayPal sistem još uvek nije uveden u Srbiju. Minimalna cena albuma je 3 eura ili 300 dinara. Ko želi može da plati i više, ako smatra da album vredi više. Pošto ta PayPal opcija otpada, smislili smo drugi način – download kodove. Sa kupljenim kodom fan može da skine album u kom god formatu želi – .flac, 320 kbps, VBR… Kod se može kupiti na našim koncertima. Ko želi, može nas kontaktirati na mejl consecration@gmail.com i platiti kod preko post expressa, ili preko banke i žiro računa. Kod se dobija besplatno uz kupljenu majicu ili longsleeve i proces naručivanja majice je indentičan kao i za kod – post expressom. Tako da, svako ko nije u mogućnosti da dođe na naš koncert, može da nas kontaktira na e-mail i da predloži način na koji će da naruči kod. Nešto sam načuo da bi PayPal trebalo da bude uveden ove godine kod nas, tako da onog trenutka kada to bude omogućeno, biće svima lakše. Download će biti omogučen jednim klikom miša.

consecration-aviDosta su vam duge pesme na albumu. Da li ste se svesno odrekli potencijalne radijske promocije, ili se lagodnije osećate kada nema vremenskih ograničenja?

Nismo se nikada zamajavali nekom većom radio promocijom, jer kod nas postoje jedna do dve radio stanice koje se bave pre svega domaćom muzikom, a kamoli ovakvim ili sličnim muzičkim žanrom. Pravimo pesme tako da se nama prvo dopadnu i mislim da je taj način najispravniji i najiskreniji. Ako se nama ne dopadnu, velika je verovatnoća da se neće dopasti nikome. Ako mi odlepimo na stvar, ljudi to osete. Kao što kaže Mikael Akerfeldt iz Opetha – moraš biti fan sopstvene muzike. Mora stvar da ti bude do jaja i da poželiš da baciš cisternu na zgradu koliko je dobra. Ono, da budeš u fazonu da se ložiš dok je slušaš i da možeš da je slušaš svaki dan. Ili, ako je stvar tužna da se baš izbedačiš i da se osećaš kao da ti je cigla u srcu. Ista stvar važi i za ceo album. Možda ćemo na trećem albumu probati da napravimo neku četvorominutnu pesmu čisto radi eksperimenta, u smislu da li možemo to da izvedemo, ali u svakom slučaju se nećemo ni sa čim ograničavati.

Objektivno gledajući, album zvuči kao i svako drugo svetsko izdanje ovog pravca, misleći time na kvalitet zvuka. Koliko je u stvari teško snimiti album poput .avija? Dosta je tu semplova, efekata, akustičnih gitara i sigurno krupnih izazova za producenta…

Ne znam koliko je teško drugima snimiti ovako nešto – mi smo ga snimili vrlo lako. Sve pesme su bile gotove, završene i kao takve nama savršene. Samo smo ušli u studio i isprašili sve te stvari kao da smo na koncertu. Marko nas je ozvučio i snimio ih, i onda smo seli i dodali malo tih nekih stvari koje se ne mogu izvesti uživo, tipa dodatna akustična gitara, još neke magije tu i tamo… Puno smo vodili računa o produkciji u smislu miksa i panorame, gde će koji element biti u miksu i tako to. To je verovatno moj uticaj Tiamatovih albuma Wildhoney i A Deeper Kind Of Slumber, koji su baš višeslojni produkcijski gledano. Mi smo ceo album snimili za šest dana i miksali ga otprilike 12. Marko je oduševljen našim albumom i sigurno mu znači koliko i nama da radimo zajedno. Toliko je oduševljen kako je sve ispalo na kraju da nam jednostavno neće dati da treći album snimimo igde drugde nego kod njega. Što je u principu i logično, jer on već sada zna kako će on napredovati produkcijski dalje u radu što se nas tiče, a i mi već znamo kako ćemo da priđemo snimanju trećeg albuma i novih stvari, koje će po mnogo čemu biti jos luđe.

Kako je došlo do toga da ste se prebacili na srpske tekstove? Da li je to svestan kompromis tipa „ovde će odgovarati, a strancima će biti zanimljivo“?

Delom je to krenulo iz inata, a delom i zbog egzotike. Nerviralo nas je to što neki nazovi uticajni muzički ljudi u ovoj zemlji nisu bili spremni da čuju ni minut muzike „ako tekst nije na srpskom“, što je užasno pogrešan stav u startu po našem mišljenju. Ako se neko bavi pre svega muzikom, tekst pesme ne bi trebalo da bude primarna, već sekundarna stvar, zar ne? No, uzimajući u obzir kako su se kroz istoriju srpskog „rokenrola“ uvek nekako gledao prvo tekst, a tek pozadinski muzika (aranžmanski manje-više, ali produkcijski vrlo), razmišljali smo o tekstovima na srpskom iz drugog ugla – kako bi se oni činili ljudima sa drugog govornog područja. Zabavno je bilo to što se dosta fanova u prvi mah uplašilo kad smo najavili prelazak na srpski, u smislu „pa kako ćete sad da zvučite ajoj!!?“, a mi smo se na sve to samo nasmejali, jer zvuči prilično isto. Muzika se nimalo nije promenila – kako bi i mogla, kad je samo promena teksta u pitanju? – a tekstovi su prilagođeni pesmama. Kada sam prebacivao tekstove sa engleskog na srpski nisam želeo samo da ih prevedem, već sam uradio nešto drugo. Vodio sam računa o vokalima i konsonantima koje sam koristio dok sam pevao na engleskom, i iskorisito te iste vokale i konsonante koje bi mogle da imaju reči na srpskom. Meni je mnogo bitnija ta neka harmonska melodija i osećaj koji taj vokal nosi, a tek onda tekst. Verujem da sličan pristup koristi Mike Patton kada piše za Mr Bungle, Fantomas i Faith No More i to je jako uticalo na mene. Sigur Ros takođe imaju puno vokala, a vrlo malo teksta i značenja tog nekog teksta u suštini – a ti opet, slušas to i instiktivno znaš o čemu pevaju, jer Jonsi deluje kao budista koji leti iznad celog sveta, cele planete dok peva. Međutim, s obzirom na to da je tekst pesme kod naših ljudi vrlo bitna stvar, trudiću se da se na trećem albumu više skoncentrišem na tekst i njegovo značenje. Naravno, pristup ostaje isti – vokalni slogovi i harmonija na prvom mestu, pa tek onda reči koje ti slogovi obrazuju i značenje tih reči, ali sigurno je da će veći fokus biti na svim tim metaforama.

O čemu govore tekstovi? S obzirom da je tek pet pesama na albumu (ne računajući Cisternu), preleti ukratko svaku i pojasni teme koje su obrađene.

Aligator govori o karmakosmičkim elementima… O reinkarnaciji i energiji koja kruži. Fasciniran sam aligatorima otkako znam za sebe i pojma nemam odakle to dolazi. Aligatori i krokodili su jedini preživeli dinosaurusi koji su tu i dan-danas i tu je, pretpostavljam, ta neka veza sa Prirodom takođe… Tekst za .avi sam maltene sanjao, to jest došao mi je dok sam bio u polusnu jedno avgustovsko jutro… Posvećena je jednoj osobi koju sam bio upoznao, koja je imala nešto u sebi što sija, ali ima previše nekih problema koji ne dopuštaju to nešto da sija stalno… Ne volim da pričam puno o značenjima tekstova, jer želim da svako ko tekst pročita ima neku svoju interpretaciju istog. Jedan moj prijatelj, Pera Ljeb koji je iz Brčkog, imao je teško detinjstvo zbog rata i svega toga, i pričali smo u kafani jednom prilikom koliko smo oduševljeni Block Outom i tekstovima Nikole Vranjkovića… Pera se dotakao i mojih tekstova i rekao mi da mu Somna mnogo znači i da je on tekst te pesme shvatio kao dijalog sa bogom. Meni se ta interpretacija vrlo dopala, jer je jako duboka i za njega predstavlja neka velika pitanja i odgovore u životu. Neću reći da se njegova interpretacija poklapa sa mojom, ali on je pogodio tu neku atmosferu i vajb koju pesma nosi. Tekst za Idiot glee mi je došao u magnovenju. Inače radim kao tonac na koncertima i mislim da je u pitanju bila neka hard rock svirka koja je odveć dugo trajala i negde na pola koncerta sam se samo isključio i ceo tekst mi se samo slio u glavu. Upao sam u neki paganski trans i samo prosuo ceo tekst. Mislim da sam ga ispisao na mobilnom kao poruku, što je malo apsurdno s obzirom na to da tekst ima pagansku atmosferu, ali drugog nacina nije bilo pretpostavljam. <smeh> Ðavo nije Urban je pesma o Beogradu i onom osećanju nedostajanja koje imaš kada odeš negde van Beograda i to osećanje ti se desi u nekom određenom trenutku. Beograd je grad koji baca svetla daleko i ta svetla su nešto što možeš da vidiš i kada si negde daleko od njega, jer te zovu da mu se vratiš. Njemu i tvojim prijateljima koji u njemu žive i koje voliš.

Smatraš li .avi logičnim pravcem razvijanja Consecrationa? Da li je ovo zvuk u kojem ste se pronašli, ili će treći album pričati neku treću priču?

Iako nikada ništa ne znamo zasigurno, neka kolektivna ideja u bendu je da treći album treba da bude bolji od .avija isto onoliko koliko je .avi bolji od auxa. Rifovi će da budu masniji, ambijentalni delovi atmosferičniji. Lepši delovi divniji… Biće više klavijatura, više vokala. Više ekperimentisanja sa vokalima. Više akustičnih gitara, nekih čistih bluz deonica… Još gostiju verovatno. To su sve neke crtice za sada, ali već imamo tri ili četiri pesme gotove i još na toliko novih radimo, tako da jedva čekamo da sviramo i probamo što više kako bismo sve to uobličili i mogli ponovo da uđemo u studio i snimimo ih.

Vrti li se spot za Somnu na televizijama? Koliko medijske pažnje uopšte dobijate? Bila je tu neka reportaža za RTS ako se ne varam…

Vrteo se na RTS-u nekoliko puta, u emisiji BUNT i u prošlogodišnjem Exitu u pokretu. Čujem da se Aligator dosta vrti na Art televiziji, što je sjajno. Zanimljiva novina je da je ekipa koja je radila spot za Somnu snimila jedan film sa kojim idu u Kan ove godine. To je super, jer će oni koji se interesuju za njihov rad verovatno u nekom trenutku doći i do Somne. Takve stvari ne možeš da kontrolišeš, jer se dešavaju same od sebe i to su najlepše stvari u životu.

Ti si aktivan i sa side projektom Amaranth, zabeležena je jedna pesma i na kompilaciji Milana B. Popovića, pesma Živite li? Šta se još dešava sa Amaranthom? Bilo je tu i koncerata, pa sigurno ima i zainteresovanih za kakav studijski snimak…

Nikako da nađem vremena da konačno snimim ceo album za Amaranth. Pesama svakako ima, ali eto, čim počnem ozbiljnije da razmišljam na tu temu, ispreči se nešto bitnije… Ideja je da pokušamo da ubacimo ponovo ritam sekciju u celu priču, ali još uvek je to samo ideja. Još uvek nismo imali pravu probu što se toga tiče, ali basista Tomica je sjajan lik i jako muzikalan. Ima i neke svoje pesme, pa ćemo probati i to da isprobamo, da vidimo kako će da se slaže jedno sa drugim… Ako ispadne super, lako ćemo se organizovati za dalje. Koncert sa Danny Cavanaghom mi je jedno od najlepših iskustava u životu, jer mi je Anathema možda najdraži bend ikad i drago mi je što sam tom koncertu pristupio i kao organizator i kao fan i kao neko ko se predstavio svojim pesmama, a za to su inače prilično male šanse. Dakle, koncerata i studijskih snimaka će biti sigurno, samo što još uvek ne mogu ništa precizno vremenski da najavim.

Amaranth je poluakustični projekat. Stoga da te pitam, da li više voliš akustičnu gitaru i smireniju atmosferu ili full metal/groove kanonadu? Growl ili clean? <smeh>

Clean uvek. <smeh> Što si stariji počneš da kontaš lepotu harmonije i šta sve sa glasom možeš da uradiš. Growl je zanimljiv meni u smislu kao jedna od stvari koje možeš da uradiš sa vokalom, ali postoji toliko emocija koje možeš da izraziš glasom… Mike Patton je još jedan dobar primer toga. Njegov Adult Themes For A Voice je sjajan, uvek plačem od smeha kada ga slušam, kao i albume Disco Volante i California od Mr Bungle, u smislu kako ceo aranžman može da dobije potpuno neki drugu oblik zbog glasa. U Consecrationu je glas više kao još jedan od instrumenata koji daje dodatnu boju celoj priči. U Amaranthu je vokal centralni deo priče i sve se vrti oko njega. Zbog toga ne mogu da kažem da preferiram jedno ili drugo – sve zavisi od raspoloženja. Akustična gitara je zgodna, jer je pristupačna u svakoj prilici, a za kanonadu ti ipak trebaju i pojačala i ceo bend da bi to zagruvalo kako treba. Smirenija atmosfera, s druge strane, postoji u oba benda i to je jako važno. Uvek mi je bilo dosadno da samo gruvam rifove po pet sati, jer nisam takva osoba po prirodi. Ako imaš i rif i akustaru, rif deluje ljuće i teže zbog akustare i obrnuto – akustara zvuči lepše kada preseče planinčinu koja se obrušava na tebe.

Koji su naredni koraci koje planirate da preduzmete sa Consecrationom? Vinil je najavljen, koncert sa The Ocean je najavljen, čini se da se stvari razvijaju u pozitivnom pravcu?

Naravno! Radujemo se koncertu sa The Ocean jer su sjajan bend i sjajna ekipa. Koncert je 13. juna u KC Gradu i pozivam sve koji pročitaju ovaj intervju da dođu, jer će prisustovati nečemu neverovatno kvalitetnom. Kada smo svirali zajedno prvi put pre dve godine, 90% ljudi koji su prisustvovali tom koncertu nam je reklo da je to jedan od pet najboljih koncerata koje su ikad gledali. The Ocean su totalno profesionalna ekipa, imaju svoj light koji nose sa sobom, predobra pojačala, bubnjara iz pakla… Mora se sve to videti da bi se poverovalo. Isto nam se desilo pre neki dan, kad smo gledali Secret Chiefs 3 u SKC Livingrumu. Toliko je sjajno bilo da jednostavno ne mogu i ne umem da objasnim ikome ko nije bio na koncertu šta je propustio. A tek kakvi su Secret Chiefs ljudi privatno… Divni, divni ljudi. U ovom poslu je najlepše kad stekneš prijatelje, i nema lepšeg osećaja nego kad stekneš prijatelje koji su muzičari, jer kao što kaže režiser David Lynch, to su najbolji ljudi na svetu.
Sviramo i 11. jula na Exit festivalu, zajedno sa Cathedral ili negde jako blizu njih, a iste večeri su na glavnoj bini i Faith No More, što je svakako koncert za ne propustiti. Cilj našeg benda je da do kraja godine imamo pesme gotove za treći album… Možda ga nekim čudom do kraja godine i snimimo. Nikad se ne zna što se nas tiče. <smeh> Pa posle toga live DVD ili tako nešto… Videćemo. Vinile imamo u planu, ali ne znamo tačno još uvek da li će ih biti do kraja godine. Ako skupimo dovoljno novca od dowloadova biće ih ranije. Što više novca dobijemo od downloadova, to je izvesnije je da će vinila biti. <smeh>

Komentari